Hrvati

ilustracija
HRVATI, natpis iz Šopota kraj Benkovca s imenom kneza Branimira, Split, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28ilustracija29ilustracija30ilustracija31ilustracija32ilustracija33ilustracija34ilustracija35ilustracija36ilustracija37ilustracija38ilustracija39ilustracija40ilustracija41ilustracija42ilustracija43ilustracija44ilustracija45ilustracija46ilustracija47ilustracija48ilustracija49ilustracija50ilustracija51ilustracija52ilustracija53ilustracija54ilustracija55ilustracija56ilustracija57ilustracija58ilustracija59ilustracija60ilustracija61ilustracija62ilustracija63ilustracija64ilustracija65ilustracija66ilustracija67ilustracija68ilustracija69ilustracija70ilustracija71ilustracija72ilustracija73ilustracija74ilustracija75ilustracija76ilustracija77ilustracija78ilustracija79ilustracija80ilustracija81ilustracija82ilustracija83ilustracija84ilustracija85ilustracija86ilustracija87ilustracija88ilustracija89ilustracija90ilustracija91ilustracija92ilustracija93ilustracija94ilustracija95ilustracija96ilustracija97ilustracija98ilustracija99ilustracija100ilustracija101ilustracija102ilustracija103ilustracija104ilustracija105ilustracija106ilustracija107ilustracija108ilustracija109ilustracija110ilustracija111ilustracija112ilustracija113ilustracija114ilustracija115ilustracija116ilustracija117ilustracija118ilustracija119

Hrvati, slavenski narod iz južnoslavenske skupine koji živi pretežno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori (Boka kotorska) i Vojvodini (Srijem te zapadna i sjeverna Bačka); od srednjega vijeka hrvatske skupine postoje na Kosovu (Janjevo, Letnica), a nakon nadiranja Osmanlija nastale su mnogobrojne naseobine, koje su se kao hrvatske održale do danas, u Italiji (Molise), Austriji (Gradišće), Madžarskoj (zapadna i južna Madžarska), Slovačkoj i Rumunjskoj (Krašovani), dok su Hrvati u Češkoj nakon II. svjetskog rata raseljeni i danas su se asimilirali. Zbog gospodarskih razlogâ, već od druge polovice XIX. st. mnogobrojni su se Hrvati selili u prekomorske zemlje (Sjeverna i Južna Amerika, poslije i Australija), gdje su se do danas održale kompaktne skupine Hrvata. Osim političkog iseljeništva nakon II. svjetskog rata (kojim su pojačane hrvatske skupine osobito u nekim južnoameričkim zemljama), 1960-ih i 1970-ih nastala je i mnogobrojna hrvatska dijaspora u zapadnoeuropskim zemljama (Njemačka, Austrija, Švicarska, Švedska i dr.), a pojačano je, također iz gospodarskih razloga, hrvatsko iseljavanje u Kanadu, Australiju i na Novi Zeland.

Ime Hrvat bilo je u X. st. rašireno samo na ograničenom prostoru: u Lici, u Bosni do Plive i u kraju oko Zadra; od XV. st. počelo se širiti prema Kupi i Savi, a poslije i sjeverno od Save (na područje koje se ranije zvalo Slovinje). No povijesni izvori pokazuju da su se, s jedne strane, hrvatskim imenom nazivale i skupine slavenskog stanovništva na drugim prostorima (Bijeli Hrvati, Bijela Hrvatska u sjevernoj Češkoj i južnoj Poljskoj, do XI. st.), a mjesna i druga imena izvedena od Hrvat upućuju na to da su skupine Hrvata živjele pomiješane s drugim narodima (u Štajerskoj i Koruškoj na području današnje Slovenije i Austrije, u Slovačkoj, Srbiji, Makedoniji i Zeti). Više naselja u Grčkoj izvodi se od imena Hrvat, a jedno albansko selo blizu Atene zove se Harváti; Turci su Crnogorce nazivali Hrvatima (usp. Crvena Hrvatska kod Konstantina Porfirogeneta). U doba Tridesetogodišnjega rata (1618–48) ime Hrvat proširilo se u njemački (Krabat/e/, Krobot: neposlušno dijete) i odatle u švedski; u XVII. st. u francuskome cravatte znači »konj pasmine iz Hrvatske«, »hrvatski plaćenik u kraljevskoj vojsci«, a odatle i naziv za »kravatu« (francuski cravatte). U današnjem značenju ime Hrvat (i pridjev hrvatski) ustalilo se od hrvatskoga narodnoga preporoda u XIX. st.

Bilo je mnogo pokušaja etimološkoga tumačenja imena Hrvat, ali do danas nema opće prihvaćenog rješenja. Konstantin Porfirogenet (polovica X. st.) ime Χρωβάτος dovodi u vezu, očito po pučkoj etimologiji, s grčkom riječju χώρα: zemlja i tumači ga kao »onaj koji ima mnogo zemlje«. Toma Arhiđakon srednjovjekovno latinsko ime Chroata izvodi od imena nekadašnjih stanovnika otoka Krka Curetes ili Corybantes/Curibantes, J. Ratkaj (1652) pak ga dovodi u vezu s glagolom hrvati se. Čini se da nema povijesnog opravdanja da se Hrvat poveže s imenom bugarskoga kana Kuvrata iz VII. st. U doba razvoja poredbenoga indoeuropskog i slavenskoga jezikoslovlja od XIX. st. bila su predložena mnogobrojna etimološka rješenja, pa se to ime izvodilo iz korijena koji dolazi u riječ hrev: stablo (J. Dobrovský), u riječima hrib, hrbat (hrъbъtъ; P. J. Šafařik), iz korijena hruv/hrъv-: ples (F. Miklošič), sar-: čuvati (Đ. Daničić), sarv-: oklopnik (L. V. Geitler) itd. Neki su jezikoslovci to ime izvodili iz germanskoga, npr. od heru: mač (J. K. Zeuss), iz Herudes (H. A. Hirt), iz hruvat: jelen. Ime Hrvat povezuje se s Karpatima (Harvaða fjöll: planine Hrvatâ u opisu langobardskih bojeva u gornjoj Šleskoj u »Hervarsagi«; Richard Heinzel, 1887). K. Oštir povezuje to ime s ilirsko-tračkim chъrvata: gora, Otto Kronsteiner s avarskim cher + vata: slobodni bojovnik, a N. Županič dovodi ga u vezu s kavkaskim churava-th: drugovi, narod, dok N. S. Deržavin drži da je ime Hrvat inačica imena Sarmat. Prema R. Nahtigalu ime Hrvat najvjerojatnije nije slavensko. Otkako je 1901. M. P. Pogodin upozorio na grčke natpise iz II–III. st. s ušća Dona u Azovsko more (Tanais) s iranskim imenima, među kojima je i arhont Χορόαϑος/Χορούαϑος, ime Hrvat sve se češće dovodi u vezu s iranskim. Tako ga S. Sakač Krizin dovodi u vezu s imenom iranskoga plemena Harahvatiš i njihove zemlje Harahvaiti, a M. Vasmer dovodi ga u vezu s iranskim haurvatar: stočar (usp. avestički haurvaiti: čuvati, pásti ili s hu-urvatha: prijatelj). To bi značilo da je iransko pleme došavši na Don dalo ime jednomu slavenskomu narodu, kao što su i Bugari svoje narodno ime dobili po jednome turkijskom narodu. Iransko podrijetlo hrvatskog imena prihvatili su mnogi vodeći indoeuropeisti i slavisti (A. Meillet, A. Vaillant, K. Jireček, Lj. Hauptmann, F. Ramovš i dr.), a njoj se s novim argumentima vratio i vodeći ruski etimolog O. N. Trubačov, koji ističe potpuni paralelizam imena Hrvati s imenom Sarmati, izvodeći ga od praindoiranskoga sar-: žena : *sarmat-/*sarvat-: uz kojega su žene. Iranski glasovni razvoj (h- > s-) omogućava da se ime harvat- izvede od sarmat-, a to se potkrepljuje time što oko Azovskoga mora ima i drugih iranskih tragova, kao i društvenom i mitološkom podlogom (matrijarhat kod Sarmata, priča o Amazonkama vezana uz to područje).

Pučka kultura

Velika raznolikost pučke (narodne) kulture Hrvata posljedica je burnih kulturnih i političkih procesa što su se događali kroz tisućljetna razdoblja u kojima je nastajao današnji hrvatski narod.

Najstariji sloj Hrvata do kojega znanost može doprijeti bila je, vjerojatno, skupina vojnički dobro organiziranih stočara koji su u stepama sjeverno od Kavkaza, između Kaspijskoga i Azovskoga mora, uzgajali ovce, koze i goveda, kao nomadi živjeli pod šatorima i bili dobri kovinari. Preselivši se otuda na zapad, pomiješali su se u području Karpata sa Slavenima; od njih su preuzeli ratarsku kulturu (uzgoj pšenice, ječma, prosa, lana, konoplje, povrća, upotrebljavajući pri obradbi i plug), povezanu sa stočarstvom stajskoga tipa (goveda, konji, svinje). Stanovali su u selima u kućama od brvana ili pruća premazana blatom ili pak u zemunicama, a nosili su bijelu platnenu odjeću. Od tih karpatskih Hrvata jedna se skupina u VII. st. odvojila i spustila na jug u bivši Ilirik, uspješno se suprotstavila Avarima i naselila područja današnje države Hrvatske. Nametnuvši starosjediocima svoj jezik, postupno su se stopili s različitim etničkim i kulturnim skupinama koje su zatekli.

Arheološki nalazi, naime, svjedoče o naseljenosti toga područja od starijega kamenoga doba, kada su ondje obitavale manje skupine lovaca, ribolovaca i skupljača samoniklih plodina. Od V. tisućljeća pr. Kr., nakon dolaska novoga stanovništva, razvijali su se različiti tipovi neolitičkih kultura. Na sjeveru, u međurječju Save i Drave, pojavile su se žitne kulture srodne kulturama Podunavlja i istočne Europe, s pučanstvom koje je prebivalo u zemunicama. U gorskome je području prevladavala kultura planinskih stočara kombinirana sa skromnim poljodjelstvom, srodna kulturi visokih Alpa i Pireneja, sa stanovima u obliku brvnara, nerijetko postavljenih na kameni podrum. Kultura jadranskoga priobalja i otoka uklapala se u kulturnu sliku širega sredozemnoga područja s uzgojem maslina, smokava, rogača, badema, vinove loze, djelomice žitarica, a poslije s uzgojem koza i ovaca te morskim ribolovom. U zbijenim naseljima kuće su bile zidane od kamena i pokrivene kamenim pločama, a bilo je i kamenih koliba kružna tlocrta i kupolasta krova (bunje), kakve su se gradile i do novijega doba. Tijekom III. tisućljeća pr. Kr. neolitičke je seljake preplavio val novoga stanovništva, tehnološki nadmoćnijega, sa znanjem lijevanja bronce. Asimiliravši se sa starosjediocima, oni su preuzeli vrste gospodarstva koje su zatekli, s time što su u gorsko područje unijeli tzv. transhumantno stočarstvo (selidba pastira sa stokom ljeti na planinske, a zimi na nizinske pašnjake), koje je postalo trajnom značajkom toga područja. U potonjem, željeznodobnom razdoblju, pojavilo se i novo stanovništvo i nove tehnologije, ali se osnove neolitičke kulture nisu promijenile. Od IV. st. pr. Kr. na istočnoj obali Jadrana svoje gradove osnovali su Grci, pa je njihov utjecaj vidljiv u nekim oblicima i nazivima poljodjelskih sprava (npr. dvozuba motika – dikela). Nedvojben je bio i utjecaj Rimljana, koji su zaposjeli današnje područje Hrvatske u II. i I. st. pr. Kr.; iz njihove su civilizacije neka kulturna dobra našla primjenu i u seljačkome životu. Nakon raspada Rimskoga Carstva i prolaska mnogobrojnih barbarskih naroda, u tako uobličeno kulturno okružje došli su u prvoj polovici VII. st. Hrvati, koji su se, kao i svi došljaci do tada, prilagodili načinu života starosjedilaca. Najmanje su se trebali prilagoditi naseljenici panonskoga područja, koji su uglavnom nastavili s načinom života iz pradomovine, a u novoj su domovini upoznali i prihvatili novu poljodjelsku granu, vinogradarstvo. Protivno tomu, Hrvati koji su naselili planine i područje uz Jadransko more morali su učiti od starosjedilaca o stočarstvu alpskoga i transhumantnoga tipa, odnosno o uzgoju pradavnih sredozemnih biljaka. Tako su se u pučkoj (narodnoj) kulturi Hrvata uobličila tri kulturna areala, panonski, dinarski i jadranski, raspoznatljiva još u etnografskoj slici iz XX. st.

U panonskom arealu bitnim obilježjem ostaje poljodjelstvo (ratarstvo s plužnom obradbom njiva i karakterističnim spremištima za žito), stajski uzgoj krupne stoke (konji, goveda), dobivanje sijena te svinjogojstvo. Krupna se stoka rabila za prijevoz (uporaba tzv. slavenskoga tipa jarma), oranje i dobivanje gnoja te prehranu (mlijeko i mliječni proizvodi, meso). Stanovalo se u prizemnim brvnarama (zapad), nabijene ilovače ili nepečene opeke (istok), pokrivenima slamom; sastojale su se od kuhinje, sobe i komore, katkada s natkrivenim trijemom duž pročelja. Uz Kupu i Savu prevladavale su drvene katnice, nastale od nekadašnjih sojenica. Veća ulična sela pretežu na istoku, dok su na zapadu nepravilna oblika s više zaselaka. Uzgajali su se lan i konoplja. Odjeća, u kojoj je prevladavalo platno, bila je obilno i gusto nabrana, s bogatim utkanim, vezenim ili apliciranim ukrasom, te dopunjena prostranim suknenim kabanicama ili kožusima i širokim opancima ili čizmama. Od domaćih je obrta osobito bilo razvijeno tkanje (na vodoravnome tkalačkome stanu) i lončarstvo (uz pomoć nožnoga kola). U likovnoj umjetnosti izrazito je šaranje tikvica; niz je posebnosti u glazbi i plesu. Karakteristične su bile godišnje svečanosti s ophodima i skupljanjem darova (kraljice-ljelje) te bogati svadbeni običaji.

U dinarskom arealu prevladavalo je planinsko stočarstvo, posebice ovčarstvo, premda je u većim dolinama bilo poljodjelstva i stajskoga stočarstva. Iz dolinskih sela obitelji su se u proljeće sa stokom selile na podgorske stanove, gdje su raspolagale njivama i sjenokošama. U ljetnim mjesecima dizali su se otuda na visoke planinske pašnjake s privremenim stanovima, da bi u jesen prilikom silaska pokupili urod s podgorskih njiva i pred zimu se vratili u dolinsko selo. Osim takva alpskoga tipa stočarenja uobičajeno je bilo i transhumantno stočarstvo, kada su pastiri sa stadima ovaca cijeloga sela ljeti boravili u planinskim, a zimi u primorskim krajevima, raspolažući pokretnim torovima i kolibicama. Zato su i u prehrani prevladavali različiti mliječni proizvodi te janjetina i ovčetina. Kuće su bile pretežno od drvene građe, visokih i strmih krovova, pokrivenih drvenim daščicama. Središnje je mjesto u kući bilo nisko otvoreno ognjište, a niski su bili i stol s kružnom pločom, tronožni stolci i ležajevi. U domaćem su obrtu bili zastupljeni izradba vunenih tkanina za posoblje i odjeću, tkanih, osim na vodoravnome, i na uspravnome tkalačkome stanu; proizvodnja valjanoga sukna u stupama pokretanima vodom; lončarstvo na ručnome kolu; među pastirima je bilo razvijeno drvorezbarstvo. Odjeća je djelovala teško i monumentalno zbog mnogih vunenih i suknenih dijelova; sastojala se od platnene košulje posve ravna kroja, u žena s karakterističnim geometrijskim vezom i vunenom pregačom, dugačkoga suknenoga haljetka, trostrukih vunenih i suknenih čarapa, troslojnoga gornjega haljetka i širokoga kožnoga pojasa u muškaraca te, u oba spola, plitke suknene crvene kape i laganih prepletenih opanaka. Svečanu je odjeću dopunjavao raznovrsni i obilni srebrni nakit te, u muškaraca, urešeno oružje. Društveni su život obilježavale patrijarhalne značajke, podređeni položaj žene, oblici nekrvnoga srodstva (pobratimstvo, šišano kumstvo). Karakteristično je epsko pjevanje uz gusle kojim su se slavila junačka djela ratnika, poseban oblik pjevanja – ojkanje te plesovi u kolu bez glazbene pratnje.

Podlogu gospodarstvu u jadranskom arealu tvorilo je maslinarstvo i vinogradarstvo, uzgoj smokava i badema te ovčarstvo (sa samonapasivanjem na ograđenim pašnjacima) i kozarstvo. Na nevelikim terasastim njivama uzgajalo se povrće, u manjoj mjeri žito. Značajno je bilo i ribarstvo te brodarstvo i trgovina. Kamene su kuće često katnice, sa spremištem u prizemlju, a pristupom na kat preko vanjskoga stubišta i kamene terase; blagih su dvostrešnih krovova pokrivenih valjkastim crijepom. Otvorena su ognjišta bila opremljena napom i tipičnim sredozemnim priborom (gradele). Uz velike keramičke ili kamene posude za vodu i ulje, rabile su se i kozje mješine za vodu i vino te za sir, ali i za glazbala (mješnice). Kuće su se osvjetljivale uljanicama. Sela su bila zbijena, nerijetko građena na lako branjivim uzvisinama, sa stajama smještenima na rubovima naselja. Od domaće su se vune izrađivali pleteni odjevni predmeti, a vunene su se tkanine stupale gaženjem. Mušku odjeću obilježavali su opći sredozemni elementi poput širokih hlača stisnutih u nabore i kratkih nogavica te vunenih kapa u obliku tuljca. U žena je platnena košulja postala donje ruho, a gornje je činila suknja s naramenicama, zvonolika kroja, izrađena od domaćega sukna. Omiljen je bio nakit od plemenitih kovina, dopunjen zrncima koralja ili bisera, nerijetko izrađen tehnikom filigrana. U božićno-novogodišnje doba bio je uobičajen ophod čestitanja uz pjesmu i skupljanje darova (koledanje); vrlo su rašireni bili pokladni običaji. Omiljeno je bilo pjevanje u manjim skupinama i ples uz pratnju duhaćih (sopele) ili gudaćih (lijerica) glazbala.

Tako oblikovana hrvatska pučka kultura i nadalje se tijekom stoljeća mijenjala. Velike je promjene izazvalo prihvaćanje kršćanstva (napuštanje poganskoga svjetonazora, pretvaranje prastarih mitova u narodne pjesme i pripovijetke, poganskih obreda u običaje s kršćanskim objašnjenjima sadržaja i sl.), promjene u ekonomskoj strukturi hrvatskog društva (feudalni odnosi, razvoj obrta, trgovine, novčarstva i industrije) i političke promjene. Značajan je bio prodor Turaka na hrvatsko područje u XV. st., koji je uzrokovao veliko pomicanje stanovništva; u istočnom dijelu panonskoga prostora i u gorskome području imao je izravnog utjecaja na odijevanje, prehranu, izgled i opremu kuća i sela (među ostalim i na prihvaćanje tamburice, koja je u sveopćem širenju Hrvatskom krajem XIX. st. postala nacionalnim glazbalom). U Istri i priobalju utjecaj Mletačke Republike pogodovao je daljemu razvoju kulture sredozemnoga tipa, dok se pučka kultura središnje Hrvatske jače oslanjala na srednjoeuropsko zaleđe.

Tijekom XIX. st. započeo je postupan ali nezaustavljiv proces regresije tradicijske kulture, koji je u XX. st. sve izraženiji. Pučki način života usklađuje se s općom modernizacijom, urbanizacijom i globalizacijom, gubeći tradicijske oznake. Istodobno neke pojave pučke kulture kao dio regionalne i etničke svijesti dobile su novo značenje. Izvođenje pjesama, glazbe i plesa sa sudionicima u nošnjama na različitim folklornim smotrama ili u svečanim prigodama, održavanje (pa i rekonstrukcija) nekih kolektivnih običaja i u turističke svrhe (ljetni pokladni ophodi u turističkim mjestima), nastojanje održavanja svadbi prema tradicijskome modelu i dr. postali su označiteljima nacionalnog identiteta.

Povijest

Hrvati u srednjovjekovlju

Posljednji val seobe naroda, koji je na prijelazu iz VI. u VII. st. doveo slavenska plemena na područje nekadašnjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije, bitno je promijenio etničku sliku tih krajeva. Staro se stanovništvo povuklo prema jadranskoj obali i na otoke, a dijelom je prešlo i na talijansko kopno. Manje su se skupine ipak zadržale i na cijelom prostoru između Jadrana i Save. S vremenom su se ostatci romanskoga stanovništva asimilirali, pa su samo pojedini priobalni gradovi i otoci zadržali pretežito romanski značaj.

U Istri je neprekinutost bizantske vlasti bila najizraženija. Romanski dijelovi Dalmacije vjerojatno su bili pod izravnim nadzorom Bizanta, dok je carska vlast nad unutarnjim dijelovima provincije bila samo po imenu.

Nakon osvojenja Istre (788) i pobjede nad Avarima (796), Karlo I. Veliki krenuo je u osvajanje Dalmacije. Rat je završio 812. Aachenskim mirom, prema odredbama kojega su Karlu pripale Istra i područje hrvatske kneževske vlasti na kopnu, a gradovi Zadar, Split, Trogir, Dubrovnik i Kotor te otoci Krk, Cres, Osor i Rab ostali su u vlasti Bizanta. Istru je Karlo podredio upravitelju s naslovom dux, kojemu je sjedište bilo u Novigradu. Kako bi osigurao granicu prema Panoniji, dux Ivan naseljivao je u Istru Slavene iz Dalmacije i tako osnažio već otprije prisutan slavenski element.

Na hrvatskom kneževskom području (Dalmacija i Liburnija) Franci su ustrojili vlast pod domaćim knezovima, oslanjajući se pritom na ratnički stalež. Arheološki nalazi (ratnička oprema franačkoga podrijetla, ponajprije dugački mačevi) idu u prilog tvrdnji da su se ratnici doselili u Dalmaciju u doba franačko-bizantskog rata, ili su pak tada bili naoružani kako bi ratovali u franačkoj službi. Kada su učvrstili svoju vlast u Hrvatskoj, Franci su započeli pokrštavanje Hrvata i uspostavu crkvenog ustroja na njihovu području. Prema arheološkim nalazima prostor njihova osnovnoga naseljivanja nalazio se između Knina i Nina. Iako nema pisanih izvora koji bi to izravno potvrdili, čini se da su upravo ti ratnici bili ona etnička i socijalna skupina koju potonji izvori nazivaju Hrvatima. Kneza su birali Hrvati, a potvrđivao ga je franački vladar. Prvi poznati knez, Borna, spominje se najprije kao knez Gačana (818), potom kao knez Dalmacije (819) i napokon kao knez Dalmacije i Liburnije (821). Pomogao je vojskom Francima u ratu protiv Ljudevita Posavskoga, kneza Donje Panonije. S vremenom se ime Hrvata proširilo i na dijelove ostaloga pučanstva i postalo oznakom zemlje.

U savsko-dravskome međurječju, gdje u ranome srednjem vijeku hrvatsko ime nije bilo zabilježeno, vladali su knezovi koji su bili podređeni furlanskomu markgrofu. Područje njihove vladavine nazivalo se »zemlja između Drave i Save«. Nezadovoljan markgrofovom politikom, knez Ljudevit podignuo je 818. ustanak koji se proširio na područja od Salzburga do Timoka. Ustanak je završio franačkom pobjedom i Ljudevitovim ubojstvom 823.

Za vladavine kneza Mislava (oko 835 – oko 845) ojačala je moć Primorske Hrvatske na moru i odbijen je napadaj mletačkog brodovlja od hrvatske obale, a Mislav je sagradio i crkvu sv. Jurja u Putalju te premjestio prijestolje iz Nina u Klis.

Knez u Primorskoj Hrvatskoj prvi se put spominje kao vladar Hrvata 852. u ispravi kneza Trpimira (oko 845–864). Iako je i dalje priznavao vlast kralja Italije i rimsko-njemačkoga cara Lotara I., Trpimir je vladao gotovo samostalno; u Hrvatsku je doveo benediktince, koji su širili zapadne kulturne utjecaje. Uspješno je ratovao protiv Bizanta (bizantskih namjesnika u Zadru), Bugara i Mlečana i sa svima je poslije sklopio povoljan mir. U njegovo su doba, najvjerojatnije, uređene granice između Primorske Hrvatske i dalmatinskih gradova. U posljednjoj godini Trpimirove vladavine (864) osnovana je u Ninu biskupija, kojoj se jurisdikcija prostirala nad sveukupnim hrvatskim prostorom. Osnutak biskupije može se smatrati završetkom pokrštavanja Hrvata. Kršćanstvo su među Hrvatima nakon franačkoga osvojenja Dalmacije počeli širiti misionari koji su dolazili s područja sjeverne Italije i, vjerojatno, iz Beneventa.

Nakon Trpimira, u Primorskoj je Hrvatskoj izbio građanski rat. Izborom Domagoja (864–878), koji je imao posjede u okolici Knina, promijenjena je dinastija, a Trpimirovi su sinovi prognani. To su stanje iskoristili Mlečani pa su napali Domagoja i prisilili ga 865. na nepovoljan mir, uz davanje talaca kao jamstva za slobodnu plovidbu. Domagojeva je vladavina protekla u djelatnijem uključivanju Hrvata u borbe na moru, u nastojanju da nametnu danak mletačkom brodovlju, pa je Domagoj stekao pridjevak »najgorega hrvatskoga kneza«. U gusarskim su se napadajima isticali i Neretvani. To je i doba saracenskih napada na Jadranu. Arapska opsada Dubrovnika 866/867. poslužila je bizantskome caru Baziliju I. kao povod da u Jadran pošalje brodovlje i pokuša obnoviti bizantsku vlast u Dalmaciji. Ime Dalmacije otada se čvršće vezalo uz bizantski dio nekadašnje rimske provincije.

Nakon Domagojeve smrti za kneza je, uz pomoć Bizanta, izabran Trpimirov sin Zdeslav (878–879), ali se on nije mogao dugo održati zbog podvrgavanja Hrvatske Bizantu, iako su dalmatinski gradovi, po naredbi cara Bazilija I., imali plaćati danak hrvatskom vladaru, a ne bizantskom strategu u Zadru. Prevratom 879. prestalo je bizantsko vrhovništvo nad Primorskom Hrvatskom, a na prijestolje je stupio knez Branimir (879 – oko 892). Njegova je vladavina obilježena dugotrajnim mirnim razdobljem. Branimir je raskinuo sve veze s karolinškim vladarima i kao vladar postao samostalan. Car Karlo III. Debeli, postavši potkraj 879. kraljem Italije, obnovio je s Mlečanima obrambeni savez protiv Hrvata, koji su s Neretvanima napadali talijanske obale. Tek 887. Mlečani su napali Neretvane, koji su ih porazili u bitki kraj Makarske i ubili im dužda Petra III. Kandiana. Branimir je oslonac svojoj vlasti našao u papi Ivanu VIII., kojemu je iskazao vjersku odanost, pa ga je papa priznao zakonitim vladarom, a njegovu državu neovisnom. Dalmatinski gradovi i otoci nastavili su mu plaćati danak mira, a Venecija pristojbu za slobodnu plovidbu. Od njegova je doba Crkva jačala svoj utjecaj u državi i društvu, što se očitovalo u živoj gradnji i obnavljanju crkava. Nagodbom između Bizanta i Branimira 886. ninski biskup Teodozije imao je preuzeti stolicu ugasnule Salonitanske metropolije, kako bi ujedinio Crkvu u Hrvatskoj i u dalmatinskim gradovima pod bizantskom vlašću. Branimira je naslijedio Trpimirov sin Muncimir (oko 892 – oko 910), izborom kojega se ustalilo nasljeđivanje hrvatskoga prijestolja i učvrstila dinastija Trpimirovića. Muncimir je uredio vladarski dvor po franačkom uzoru, okruživši se dvoranima. U njegovo su doba dvorski velikaši pored naziva svoje službe nosili i staro ime župan (npr. župan palatin, župan komornik, župan peharnik, župan konjušnik, župan štitonoša), a na dvoru su boravili i sinovi kliškog i livanjskoga župana, vladarovih pouzdanika. Tada je nastalo posebno dvorsko plemstvo.

Za Tomislava (oko 910 – oko 930), koji je morao voditi više ratova, ojačan je položaj Hrvata. U njegovo su doba Hrvatsku ugrožavali Madžari, koji su se 894. doselili u Panonsku nizinu i vjerojatno već 896. uništili Panonsku Hrvatsku, kneževinu kojom je kao posljednji knez vladao Braslav. Kako bi zapriječio pljačkaške upade i prodor Madžara prema moru, Tomislav je poveo vojsku protiv njih te ih porazio između 914. i 921. i svojoj državi pripojio Panonsku Hrvatsku do Drave i slavonsku ravnicu na istoku do granice s Bugarskom. Otad pa do kraja XI. st. područje savsko-dravskoga međurječja razvijalo se u sastavu jedinstvene hrvatske države, ali je povijesni razvoj toga prostora manje poznat zbog nedostatka izvora. Kada se bugarski car Simeon obračunao sa srpskim knezom 924., napao je i Hrvatsku. Tomislav je 926. porazio bugarsku vojsku. U ratu protiv cara Simeona, Tomislav je bio u savezu s Bizantom, što mu je pomoglo da kao prokonzul dobije upravu nad bizantskom Dalmacijom. Hrvatska je u to doba bila moćna vojna sila koja je – prema caru Konstantinu VII. Porfirogenetu – mogla podići 100 000 pješaka, 60 000 konjanika te 80 velikih ratnih brodova i 100 manjih. Nakon dolaska dalmatinskih gradova pod Tomislavovu vlast i njihova podvrgnuća papinskoj jurisdikciji, postavilo se pitanje uspostave novoga crkvenog ustroja na hrvatskom državnom području. God. 925. održan je Prvi splitski crkveni sabor, na kojem je prihvaćen tobožnji apostolicitet Salone i utemeljena Splitska metropolija, kojoj je podložena i Ninska biskupija. Time je propao pokušaj hrvatskog biskupa Grgura Ninskoga da stekne metropolitanski primat. Na Drugome splitskom crkvenom saboru 928. ukinuta je Ninska biskupija, njezino je područje razdijeljeno među biskupe dalmatinskih gradova, a njezinu je biskupu papa Leon VI. dodijelio Skradinsku biskupiju. Na tim se saborima raspravljalo i o slavenskom bogoslužju koje se širilo po dalmatinskim biskupijama. Ulazak zaleđa u područje dalmatinskih biskupija doveo je do jačega kulturnoga i narodnosnoga povezivanja Hrvatske i bizantske teme Dalmacije.

Od Krešimira I. (oko 935–945) može se pratiti neprekinuta vladavina iste dinastije sve do kraja XI. st. Hrvatska je u prvoj polovici X. st. bila jaka vojna sila, a područje joj je bilo podijeljeno na 11 županija. Pored vladara, koji se počeo služiti naslovom kralja (rex), sve je značajnijim postajao ban, koji je upravljao Gackom, Likom i Krbavom. Oko 949. došlo je do sukoba oko prijestolja, u kojem je Mihajlo Krešimir II. (949–969), uz pomoć bana Pribine, zbacio s prijestolja svojega starijega brata Miroslava (945–949). Za unutarnjih sukoba u Hrvatskoj napali su Mlečani Neretvane i prisilili ih na mir. U to je doba područje prvotne Bosne nakratko bilo otpalo od hrvatske države, a bosanski je ban ovladao hrvatskim županijama u dolini Vrbasa. Kada je učvrstio svoju vlast u Hrvatskoj, Mihajlo Krešimir II. povratio je izgubljena područja i obnovio vojnu snagu države, ali su dalmatinski gradovi ostali pod bizantskom vlašću. Njegova žena Jelena podignula je u Solinu kraljevski mauzolej.

Naslijedio ga je sin Stjepan Držislav (969–997). Kada se bizantski car Bazilije II. 986. zapleo u dugogodišnji rat s makedonskim carem Samuilom, Stjepan Držislav je nastupio kao bizantski saveznik. Kao nagradu za to savezništvo Bazilije II. vratio mu je dalmatinske gradove i otoke, dodijelio mu vladarska odlikovanja, podijelio naslov eparha i patricija te poslao znake kraljevske vlasti (oko 990), pa se on može smatrati prvim hrvatskim okrunjenim vladarom, o čemu svjedoči i njegovo vladarsko ime Stjepan. Hrvati su tada priznali vlast Bizanta, ali je ona bila samo nominalna. Posljednjih godina Držislavove vladavine ojačao je mletački položaj, pa je dužd Petar II. Orseolo uskratio 996. hrvatskome kralju danak za slobodnu plovidbu, a mletačka je flota admirala Badoarija Bragadina napala Vis.

Iako si je Držislav postavio za suvladara svojega najstarijega sina Svetoslava i imenovao ga knezom, njegovi su se sinovi (Svetoslav, Krešimir III. i Gojslav) sukobljivali oko podjele vlasti. Uz Svetoslava su pristajali dalmatinski gradovi, a uz njegovu braću većina Hrvata i Neretvana. Unutarnji sukobi izazvali su reakciju Venecije, pa je dužd Petar II. Orseolo, uz pristanak bizantskoga cara Bazilija II., poduzeo (oko 998) vojni pohod koji je rezultirao predajom ili osvojenjem svih većih obalnih i otočnih gradova, sve do Dubrovnika. To je bio prvi veliki uspjeh Venecije u pokušaju da zavlada istočnom jadranskom obalom. Potkraj 990-ih Hrvatskoj je zaprijetio i car Samuilo, koji je provalio u Hrvatsku i stigao s vojskom do Zadra.

Iz unutarnjih je sukoba kao kralj izišao Krešimir III. (oko 1000 – nakon 1030), koji se borio s Venecijom za dalmatinske gradove (1018. i 1024). S bratom Gojslavom priznao je 1018. bizantskoga cara Bazilija, koji je dalmatinske gradove podvrgnuo pod svoju vlast, a 1027. njegovu su državu sa sjevera napali Madžari. Borbu za dalmatinske gradove nastavio je Krešimirov sin Stjepan I. (nakon 1030 – oko 1058), koji je uspio njima zavladati, jedino se Zadar 1050. stavio pod mletačku zaštitu.

Borba za dalmatinske gradove s Mletcima, pa i s Bizantom, u prvoj polovici XI. st. i česte promjene političke vlasti nad njima, nametnuli su potrebu uspostave novoga crkvenog ustroja koji bi bolje odgovarao kraljevim interesima. U tom je smislu trebalo područje pod vlašću hrvatskoga vladara izuzeti od jurisdikcije splitskoga nadbiskupa i povjeriti ga osobi od kraljeva povjerenja (1042. spominje se poseban hrvatski biskup kao sufragan splitskoga nadbiskupa).

Hrvatska je za Petra Krešimira IV. (oko 1058–74) svojim državnim granicama obuhvaćala najveće područje, pod njegovom su se vlašću od 1069. našli dalmatinski gradovi, a najvjerojatnije i Bosna. U darovnici za samostan sv. Krševana u Zadru iz 1069. ističe da mu je Svemogući Bog raširio Kraljevstvo na kopnu i na moru, pa Jadransko more naziva svojim (mare nostrum), a sebe kraljem Hrvatske i Dalmacije. Za njegove vladavine hrvatsko je društvo zahvatio proces feudalizacije, kraljevi su činovnici (župani) nastojali skučiti kraljevsku vlast u županijama, a župansku vlast pretvoriti u nasljednu. Protivno tim težnjama, kralj je podupirao razvoj gradova (Nin, Biograd, Šibenik) i Crkvu (osnivao je samostane, gradio bazilike i obdarivao ih posjedima). Premjestio je prijestolnicu iz Biograda u Nin. Radi rješavanja crkvenoga pitanja u Splitu je 1060. održan crkveni sabor na kojem su donesene odredbe o jačanju crkvenog ustroja i stege, izabran je novi splitski nadbiskup, privržen reformama, i naglašena dužnost plaćanja crkvene desetine. Svećenicima je bilo zabranjeno da se žene i nose duge kose i brade te da se zaređuju dok ne nauče latinski. Tim se mjerama željelo Crkvu u Hrvatskoj što više odvojiti od »raskolničkoga« Istoka koji je dopirao do njezinih državnih granica. Saborske zaključke potvrdio je 1061. papa Aleksandar II., ali se oni nisu mogli odmah provesti.

U 1060-ima započeo je uspon bana Zvonimira, koji je preko žene Jelene bio u rodbinskim odnosima s Arpadovićima. Kada je Petra Krešimira IV. 1074. zarobio normanski vojvoda Amiko, koji je iz južne Italije napao Hrvatsku, Zvonimir (1075–89) se nametnuo za nasljednika i iduće godine bio okrunjen po papinskome poslaniku u crkvi u Solinu. Kao vazal prisegnuo je vjernost papi Grguru VII. i obvezao se na plaćanje godišnjega danka, a Crkvu je oslobodio od utjecaja državne vlasti. U državnopravnome smislu uspio je spojiti Dalmaciju s Hrvatskom, ali gospodarske probleme s kojima se njegova država suočavala nije mogao riješiti. U prvoj polovici 1080-ih hrvatsko je brodovlje ratovalo s Normanima u ratovima protiv Mlečana i Bizanta i uspješno je branilo Dalmaciju nakon što je 1085. upravu nad njom bizantski car Aleksije I. Komnen povjerio mletačkome duždu Vitalu Falieru, koji je nosio naslov vojvode Dalmacije. Zvonimir je nastavio reformnu politiku svojih prethodnika, ali nije odustajao od potpore glagoljašima. Njegova je vladavina završila u prvoj polovici 1089. pod nerazjašnjenim okolnostima.

Nakon njegove smrti Hrvatska je ušla u razdoblje nestabilnih političkih prilika. Za Zvonimirova nasljednika i posljednjega vladara iz dinastije Trpimirovića, Stjepana II., izbilo je pitanje nasljeđivanja prijestolja. Nakon desetljeća borbi, kao pobjednici nametnuli su se Arpadovići, Ladislav (1077–95) i Koloman (1095–1116). Ladislav je svojoj vlasti podredio veći dio Hrvatske (sa Slavonijom), a u Zagrebu je osnovao biskupiju. Nakon pobjede nad Petrom Snačićem 1097. i pregovora s hrvatskim plemstvom, Koloman je 1102. u Biogradu okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije.

Arpadovići su se isprva krunili zasebnom hrvatskom krunom, ali je taj običaj napušten. Posebnost hrvatskoga kraljevstva unutar nove zajednice očitovala se u položaju hercega, člana vladajuće dinastije koji je upravljao zemljama južno od Drave, te bana i Sabora.

Iako su prvi Arpadovići nastojali čvršće ovladati Hrvatskom i Dalmacijom, to im nije uspjelo, dok su u Slavoniji uspostavili upravu preko novoustrojenih županija i velikaških rodova, kojima su dodijelili velika vlastelinstva. Ojačali velikaši s vremenom su postali glavna zapreka kraljevske vlasti. Uz županijska središta razvila su se gradska naselja, kojima su Arpadovići u XIII. st. podjeljivali povlastice i time jačali razvoj građanstva, još jednoga društvenog sloja u kojem su imali potporu. U novom ustroju slavonskoga prostora značajnu je ulogu imala Crkva, osnivanjem župa i izgradnjom samostana različitih redova.

Iako je kraljevska vlast u Hrvatskoj bila slaba, ona ipak nije nestala. Arpadovići su preuzeli posjede Trpimirovića, pa su neke od njih iskoristili za dovođenje templara, dok su drugi posjedi prešli u ruke hrvatskih dinasta, rodova koji su župansku vlast pretvorili u nasljednu. Među njima su se isticali knezovi Bribirski, koji su tijekom XIII. st. toliko ojačali da su gotovo samostalno vladali središnjim dijelom Hrvatske. U zapadnim područjima sličnu su moć izgradili knezovi Krčki, pošto su dobili Vinodol i Modruš.

Arpadovićima je najteže bilo zadržati vlast nad dalmatinskim gradovima. Već od početka XII. st. Venecija je nastojala ovladati u prvom redu kvarnerskim otocima i Zadrom, a to joj je uspjelo 1115–16. Kolomanovim je nasljednicima nedostajalo odlučnosti i snage da se djelotvorno suprotstave, a sami se gradovi nisu mogli ili nisu željeli oduprijeti Mletcima. Velika je prekretnica u odnosima sila u Dalmaciji i Hrvatskoj bilo ponovno bizantsko osvojenje područja južno od Zadra u doba Emanuela I. Komnena (1165–80). No ta se epizoda pokazala kratkotrajnom, a označila je konačno povlačenje Bizanta s istočne jadranske obale. Razdoblje vladavine Bele III. posljednji je ozbiljniji pokušaj Arpadovića da uz pomoć dalmatinskih građana učvrste vlast u Zadru.

U XII. i XIII. st. u dalmatinskim su se gradovima razvijala komunalna društva, u kojima se vlast biskupa i predstavnika vanjskih vlasti postupno zamjenjivala autoritetom zajednice svih građana, ali se od kraja XIII. st. pravo upravljanja sve više suzivalo na gradsko plemstvo.

Iskoristivši IV. križarski rat za osvajanje Zadra, Venecija je taj grad za stoljeće i pol odvojila od zaleđa. Slično se dogodilo i s Dubrovnikom. Jedino su Split i Trogir i dalje priznavali vlast Arpadovića, ali se ona nije stvarno osjećala. Tatarska provala 1240–41., koja je opustošila dijelove Slavonije, ali bez trajnijih posljedica, natjerala je Belu IV. na bijeg do Splita i Trogira. Tada su ponovno kratkotrajno oživjele izravne veze kralja s Hrvatima i dalmatinskim gradovima. U Slavoniji je tatarska provala dala nov poticaj privilegiranju gradova i podizanju utvrda. Bribirci su sve više koristili slabost kraljevske vlasti i zamjenjivali ju svojom, a kao knezovi preuzimali su upravu nad svim srednjodalmatinskim gradovima, pa čak i nad Zadrom. Time su oni, uz knezove Krčke, postali glavni integracijski čimbenik na hrvatskome prostoru.

Dva stoljeća vladavine Arpadovića različito su se odrazila na pojedine hrvatske zemlje. Slavonija, koja se našla bliže novim središtima Kraljevstva, ubrzano se razvijala, pogotovo njezini gradovi, dok je u selima kmetstvo postalo uobičajen odnos seljaka i feudalca. Hrvatska je neko vrijeme bila izložena decentralizacijskim procesima, sve dok Bribirci nisu stvorili novo središte moći, a slobodni su seljaci i dalje činili pretežan dio seoskoga stanovništva, iako kmetstvo nije bilo iznimna pojava. Dalmacija je bila uglavnom prepuštena Veneciji, a Istra podijeljena između Venecije i njemačkih velikaških rodova.

Razdoblje vladavine posljednjeg Arpadovića, Andrije III., obilježeno je unutarnjim sukobima oko nasljeđivanja krune. Odsudnu su ulogu u tim događajima imali Bribirci, koji su stali na stranu napuljske anžuvinske dinastije. Jadranska je usmjerenost Bribiraca bila pritom odlučujuća. Uz njihovu je pomoć Karlo I. Robert došao u Ugarsku i ondje se, nakon dugotrajnih sukoba, okrunio.

Glavni je cilj Karla I. bio slomiti moć velikaša i uspostaviti kraljevsku vlast. U hrvatskim je zemljama ta politika dala prve rezultate u Slavoniji, gdje je kralj isprva koristio knezove Baboniće za obračun s protivnicima, a onda, uz pomoć bana Mikca, zadao i njima teške udarce. No Karlo I. u takvim obračunima nije išao do kraja, nego je oslabljene protivnike pretvarao u svoje dvorske vitezove. Slično kao i neki Arpadovići prije njih, i Anžuvinci su u Slavoniji povlasticama poticali razvoj gradova i pridobivali građanstvo na svoju stranu, a tražili su i potporu u nižem plemstvu.

Glavna zapreka ostvarivanju kraljevske vlasti u Hrvatskoj bili su Bribirci. Pavao, glava cijeloga roda, vladao je središnjim dijelovima Kraljevstva, dok su njegova braća Juraj I. i Mladin I. vladali dalmatinskim gradovima, odnosno Bosnom. Sve su plemstvo na tim prostorima držali kao svoje vazale. Bribir se pod Pavlom I. pretvorio u političko i kulturno središte. Nakon Pavlove smrti naslijedio ga je njegov sin Mladin II., koji je naišao na otpor ne samo među dijelom hrvatskog plemstva nego i među vlastitim rođacima. Karlo I. iskoristio je to nezadovoljstvo, pa je u Hrvatsku uputio slavonskoga bana Ivana Babonića kako bi pomogao široku koaliciju, u koju su ušli neki dalmatinski gradovi i Venecija. Poraz Mladina II. 1322. označio je kraj apsolutne moći Bribiraca u Hrvatskoj, ali kralj još dugo nije uspio nametnuti svoju vlast jer su Bribirce zamijenili drugi velikaši. Tek je Ludovik I. Anžuvinac, stekavši Knin i Ostrovicu, vratio autoritet krune u Hrvatskoj i stvorio temelj za povratak Dalmacije, koja je nakon pada Bribiraca u potpunosti prešla u ruke Venecije.

U ratu, koji je okončan Zadarskim mirom 1358., Ludovik I. nanio je Veneciji tako težak poraz da je ona, među ostalim, bila prisiljena prepustiti mu sve svoje posjede od Krka do Kotora. Tako je Ludovik I. Dalmaciju s Hrvatskom integrirao u zemlje pod svojom vlašću, koje su se prostirale od Baltika do Jadrana. Odlične veze Anžuvinaca s Firencom potaknule su firentinske trgovce i bankare da osnaže ekonomske veze s kraljevskim središtima u Ugarskoj i Poljskoj, a u tome su hrvatske zemlje imale značajnu ulogu. Tako je Ludovikov uspjeh pospješio gospodarski razvoj, ali i sveopće integracijske procese između Drave i Jadrana. Sve veća uloga novca u gospodarstvu unosila je promjene u društvene odnose i na selu, gdje su radni i naturalni nameti sve češće bili zamjenjivani novčanima. Integracijskim procesima na hrvatskom prostoru pridonijela je i funkcija hercega, člana vladajuće dinastije koji je gotovo samostalno upravljao Slavonskim vojvodstvom, odnosno Hrvatskom, Dalmacijom i Slavonijom. Sjedište hercega bilo je na zagrebačkome Gradecu, gdje su se nalazili dvor i kancelarija. Hercezi su imenovali i banove. Anžuvinci su posebnu pozornost pridavali i Zadru, gdje su također podignuli palaču. Bogatim su darovima nastojali uza se što čvršće vezati i Crkvu u Dalmaciji. U većini su se gradova tijekom XIV. st. zatvarala gradska vijeća, a gradsko se stanovništvo dijelilo na plemiće, koji su imali političku moć, i građane koji, bez obzira na svoju ekonomsku snagu, nisu imali pravo sudjelovati u gradskoj upravi.

Ludovikova smrt 1382. potaknula je sukobe oko prijestolja. Iako je još za života za nasljednicu odredio svoju kćer Mariju, mnogi su velikaši, nezadovoljni tom odlukom, poduprli Karla Dračkoga. Nakon njegova ubojstva razbuktao se otvoreni rat protiv Marije i njezine majke Elizabete Kotromanić. Sukob, poznat kao protudvorski pokret, okupio je niz hrvatskih i slavonskih velikaša, među kojima su se isticala braća Horvat i vranski prior ivanovaca, Ivan Paližna, te bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Pobunjenici su uživali i potporu bosanskoga kralja Tvrtka I., dok je na Marijinoj strani bio njezin zaručnik Sigismund Luksemburgovac. Borbe su trajale četvrt stoljeća i ispreplele su se s prvim osmanskim provalama i Sigismundovim porazom kraj Nikopola 1396. Iako je napokon Sigismund izišao kao pobjednik, cijena dugotrajnih sukoba bila je pojava Osmanlija u Bosni i gubitak Dalmacije. Naime, posljednji anžuvinski pretendent na prijestolje, Ladislav Napuljski, nakratko je ovladao Hrvatskom i Dalmacijom, pa se čak i okrunio u Zadru 1403., ali nije mogao odlučno krenuti u osvajanje Slavonije i Ugarske. Nakon Sigismundove pobjede nad bosanskim kraljem Tvrtkom II., uvidjevši da se ne može održati u Hrvatskoj, Ladislav je 1409. prodao Veneciji svoja prava na Zadar i neke druge posjede u Dalmaciji što ih je još nadzirao. Tijekom idućih 11 godina Venecija je osvojila gotovo svu Dalmaciju, s iznimkom frankapanskoga Krka te Dubrovnika, koji se od 1358. razvijao kao samostalna republika, priznajući vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva.

Za razliku od razdoblja mletačke uprave do 1358., razdoblje nakon 1409. značilo je za dalmatinske gradove gospodarski i politički zastoj, a onda i propadanje. Gospodarstvo je došlo pod strogi nadzor mletačke vlasti, a gradsko je plemstvo samo prividno zadržalo vlast u gradovima, dok je stvarna moć bila u rukama mletačkih činovnika. Generalni providur, civilni i vojni upravitelj Dalmacije, stolovao je u Zadru. Samo je Dubrovnik u XV. st. nastavljao procvat zahvaljujući svojemu posredništvu u trgovini između Balkana i Sredozemlja, pri čem je važnu ulogu još neko vrijeme imao dubrovački nadzor nad izvozom srpskog i bosanskog srebra. Na unutarnjem planu, Dubrovnik je prerastao u stabilnu aristokratsku republiku u kojoj su razrađeni mehanizmi vlasti smanjivali napetosti između gradskog plemstva i pučana.

Sigismundova konačna pobjeda u sukobu s plemstvom nije Hrvatsko-Ugarskomu Kraljevstvu donijela potrebnu stabilnost. Gubitak Dalmacije bio je samo jedan od znakova kraljeve nezainteresiranosti za događaje na jugoistoku. Kako je Sigismund bio i car Svetoga Rimskoga Carstva Njemačke Narodnosti, njegovi su interesi bili usmjereni prema srednjoj Europi i mjestima gdje se odlučivalo o sudbini Carstva. S druge strane, integracijski procesi u XIV. st. čvršće su uklopili Hrvatsku, a napose Slavoniju, u sudbinu cijeloga Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Znatno više nego prije Ludovika I., prilike u Hrvatskoj i Slavoniji nalikovale su na stanje u Ugarskoj. Tako se i u njima osjećala Sigismundova politika oslanjanja na nove plemićke rodove (primjerice Talovce), odnosno velikaše koje je dovodio iz drugih zemalja (Celjski). Ti su velikaši ujedno bili oslonac i prijetnja kraljevoj vlasti. Sigismundu se ne može poreći zainteresiranost za osmanski problem, ali zaokupljenost pitanjima politike na zapadu, kao i nedostatak sredstava, onemogućili su djelotvornije akcije protiv njihova širenja. Za svoje kratkotrajne vladavine na hrvatsko-ugarskom prijestolju, Albrecht II., prvi Habsburgovac, nije uspio iskoristiti početni uspjeh u borbi protiv osvajača. Njegova je iznenadna smrt ponovno otvorila dinastičko pitanje, pa je uslijedilo razdoblje unutarnjih sukoba pod Vladislavom I. Jagelovićem i Ladislavom V. Postumom i vanjske opasnosti kakva je bila osmanska opsada Beograda. Stanje se smirilo tek krunidbom Matije Korvina, koji je, osim što je bio uspješan političar i vojskovođa, odsudno utjecao na razvoj humanizma i renesanse, u čemu je sudjelovao i niz hrvatskih humanista i umjetnika.

Unatoč velikom uspjehu kršćanskih snaga u obrani Beograda 1456., Osmanlije nije bilo moguće zaustaviti. Za hrvatske je zemlje bio poguban pad Bosne 1463., koji je osmanskim osvajačima otvorio putove prema dalmatinskim gradovima i središnjim hrvatskim prostorima. Ipak, do kraja te godine Matija je Korvin uspio u protuudaru osvojiti velike dijelove zapadne i sjeverne Bosne, koji su do XIV. st. bili sastavnim dijelom Hrvatske, odnosno srednjovjekovne Slavonije, a u doba ekspanzije bosanskih vladara ušli su u sastav njihova kraljevstva. Korvin je na osvojenim područjima izgradio obrambeni sustav između Save i Jadrana. No i on je, poput Sigismunda, trošio previše snage na srednjoeuropsku politiku, a da bi Osmanlijama zadao odlučniji udarac. To se napokon očitovalo i padom Hercegovine 1482.

Iako je Matija provodio politiku centralizacije, otpor velikaša bio je i dalje jak, a kao najmoćniji isticali su se Frankapani i Iločki. S Frankapanima je Matija bio u otvorenu sukobu zbog toga što im je oduzeo Senj, pa su Frankapani sami predali Krk Veneciji 1480., čime su Mletci završili osvajanje Dalmacije. Kako bi se suprotstavio velikašima, Matija je uveo stajaću vojsku i oslanjao se na niže plemstvo, koje je tada počelo dobivati na značenju. U građanstvu Matija nije mogao dobiti znatniju potporu, iako je broj manjih gradskih naselja znatno rastao upravo u XV. st. Velika je većina njihovih stanovnika bila ovisna o velikašima, a rijetki kraljevski gradovi također su bili u opasnosti da postanu njihovo vlasništvo. Iako je pokazao zanimanje za Dalmaciju, Matija nije imao snage boriti se na još jednome ratištu. Razdoblje njegove vladavine značilo je usporavanje osmanskih osvajanja i djelomično suzbijanje moći velikaša, ali nije moglo zaustaviti sveopću krizu Kraljevstva.

Nakon smrti Matije Korvina, koji nije ostavio zakonita nasljednika, plemstvo je 1490. izabralo Vladislava II. Jagelovića. Povratak dinastije Jagelovića na hrvatsko-ugarsko prijestolje označio je završno razdoblje srednjovjekovlja, obilježeno slabljenjem kraljevske vlasti i otporne snage Kraljevstva. Kako bi izbjeglo pritiscima kojima je bilo izloženo pod Matijom, plemstvo je od Vladislava zatražilo da se odrekne prava na uvođenje novih poreza, ali i da provede neke reforme koje su poništavale pozitivne učinke Matijina kraljevanja. Tako su Jagelovići, bez dovoljnih vlastitih prihoda i bez potpore plemstva, bili onemogućeni u bilo kakvu ustrojavanju djelotvorne obrane, što je na kraju XV. st. bila glavna zadaća državne politike. To se stanje odrazilo najprije u Hrvatskoj, gdje je teret obrane spao na domaće plemstvo, uz određenu potporu Habsburgovaca, zainteresiranih za zaštitu svojih zemalja, i pape. Čak i u takvim prilikama, zahvaljujući iskustvu ratovanja i još uvijek razmjerno dobroj naseljenosti graničnih područja, Hrvati su uspijevali 30-ak godina održavati granicu prema Osmanlijama. Obranu nije bitno ugrozio čak ni težak poraz na Krbavskome polju 1493., kada je poginulo mnogo hrvatskog plemstva. Povezivanje s Habsburgovcima u takvim se prilikama mnogima činilo kao jedini mogući izlaz. Osim Habsburgovaca, djelatnu je ulogu u obrani hrvatskih krajeva preuzela i Venecija, koja je s Osmanskim Carstvom bila u sukobu ponajprije zbog svojih egejskih posjeda. Jedino je Dubrovnik uspijevao, zahvaljujući svojoj diplomaciji, kao osmanski vazal, zadržati trgovinske pozicije na Balkanu i kao jedini grad na istočnoj jadranskoj obali steći pravo trgovanja između kršćana i muslimana.

Oslanjajući se na vlastita sredstva i skromnu pomoć dvora i stranih sila, hrvatski su banovi (primjerice Ivaniš Korvin, Ivan Karlović, Petar Berislavić) s uspjehom branili hrvatsku granicu, s istaknutom uporišnom točkom u Jajcu. Pogibija Petra Berislavića 1520. bila je stvarni udarac obrani, ali i simbolička prekretnica u dugotrajnu ratovanju, u kojem su do tada hrvatske zemlje bile pustošene, ali ne i osvajane. Nekoliko desetljeća stalnih prodora i pljački pretvorilo je mnoga vlastelinstva u Hrvatskoj u slabo naseljena i zbog toga neobranjiva. Stanovništvo je bilo odvođeno u ropstvo ili se iseljivalo u potrazi za sigurnijim krajevima (mletački posjedi u Dalmaciji, Italija, Istra, nutarnjoaustrijske zemlje, Ugarska/Gradišće). Mnoga su naselja nestala, a ratarska se proizvodnja znatno smanjila. Jedino se u Slavoniji, pogotovo na području triju najzapadnijih županija, naseljenost očuvala zbog stalna dotoka doseljenika pretežito iz Hrvatske. Zbog toga se ondje nije osjećala ni gospodarska kriza, a seljaštvo je sudjelovanjem u trgovini moglo znatno uvećati svoje prihode.

Pad Beograda 1521. otvorio je Osmanlijama put i prema Slavoniji, ali su pravi udarci slijedili u Hrvatskoj, gdje su do 1527., osim Klisa, pale sve utvrde južno od Velebita, a i velik dio Hrvatske sjeverno od njega. Hrvatsko je Kraljevstvo u svojem središnjem dijelu nestalo, a i Srijem s istočnom Slavonijom bio je nakon 1526. u vlasti Sulejmana II. Veličanstvenoga. Kako Ugarska nije ni novčano ni vojno pomagala obranu Hrvatske u većoj mjeri, poraz ugarske vojske 1526. na Mohačkome polju nije izravno utjecao na prilike u Hrvatskoj. No pogibija Ludovika II. nametnula je ponovno pitanje izbora kralja, pa se hrvatsko plemstvo od reda priklonilo Ferdinandu Habsburškomu (kralj Ferdinand I.), od kojega je jedino moglo očekivati neku pomoć. Izbor je obavljen na Cetinskome saboru 1. I. 1527. Slavonsko plemstvo u načelu nije slijedilo tu odluku, pa je stalo uz Ivana Zapolju, sve dok ovoga nije porazio Ferdinand. Tako su i Hrvatska i Slavonija ušle u novu državnu zajednicu, na čelu s dinastijom koja će vladati gotovo puna četiri stoljeća.

Hrvatske zemlje od XVI. do kraja XVIII. st

Osmanlije su (1537) osvojili Klis. Premda je obrambena crta od Senja na moru do Bihaća na Uni uglavnom izdržala njihove nalete, u Slavoniji je granica uzmicala prema zapadu. U polovici XVI. st. tekla je s rijeke Drave zapadno od Virovitice preko Čazme do Save južno od Siska u obliku pustoga pojasa koji je čuvao pristup Zagrebu. Južnije, između Siska i Bihaća, nalazilo se buduće težište najžešćih borbi. Područje Hrvatske u četvrt stoljeća znatno se smanjilo: s oko 50 000 km² u 1526. na nešto više od 20 000 km², od čega je potkraj XVI. st. ostalo samo 16 800 km².

Stalna borba s vanjskom opasnošću nije premostila dubok jaz što je dijelio pojedine društvene slojeve; ona je, naprotiv, njihove odnose zaoštrila. Promjena dinastije nakon poraza na Mohačkome polju nije na to nimalo utjecala; u prvi se čas, štoviše, jedva i osjetila u obrambenoj sposobnosti zemlje. Austrijski nadvojvoda Ferdinand, koji je tada preuzeo baštinu Jagelovića, povezujući tijekom više stoljeća sudbinu podunavskih zemalja s interesima svoje obitelji, obvezao se prilikom izbora da će »nepovrijeđeno uzdržati, potvrditi i obdržavati« sva prava i zakone Hrvatske, ali se uskoro pokazalo da je i ta zemlja, koja se u XVI. st. počela službeno nazivati »ostatcima ostataka nekada slavnoga kraljevstva«, postala samo kotačić u velikoj europskoj politici Habsburgovaca. U doba najveće nemoći, kada je od stare Hrvatske preostalo gotovo samo ime, hrvatske su zemlje prevladale svoju stoljetnu razdvojenost; 1558. ujedinili su se sabori Hrvatske i Slavonije u zajedničko tijelo »staleža i redova«, a podjela na dvije upravno odijeljene banovine zauvijek je nestala.

Hrvatsko je društvo u XVI. st. dovršilo svoju stalešku izgradnju: plemstvo se gotovo izdvojilo u kastu, a »slobodnih ljudi« koji nisu pripadali plemićkomu staležu tek se nešto malo održalo. Tada je propao i niz malih plemićkih općina, osobito u Pounju, gdje su one raspolagale većim zemljišnim posjedom od feudalne gospode. Ti su ostatci sustava kraljevskih utvrđenih gradova bili već odavno rastočeni velikim materijalnim razlikama koje su odvajale »bogatu plemensku braću« od »siromašne«, plemiće s većim brojem podložnika od »jednoselaca« bez ijednoga kmeta, ali su još uvijek uživali upravnu i sudačku samoupravu s podlogom u znatnom općinskom vlasništvu, a gdjekad su se još i učvrstili podizanjem »plemenskoga« tvrdoga grada.

Istodobno je tekao proces nasilna pretvaranja siromašnih plemića u kmetove. U teškim borbama uspjela je tadašnja općina zagrebačkih gradokmetova u Turopolju, na desnoj obali Save, očuvati plemićku slobodu, koju im je kralj još 1524. izričito priznao, obvezavši ih samo na vojnu službu.

Kada je prodor Osmanlija zapeo na rijeci Čazmi i u Pokuplju, teret je obrane spao uglavnom na kmetove u Hrvatskome zagorju; oni su morali utvrđivati granicu i uz druge namete plaćati tešku ratnu daću. Te su prilike znatno pojačale slabe strane i proturječja tadašnjega društvenog poretka. Težak položaj u kojem se više godina nalazilo susedgradsko-stubičko vlastelinstvo u blizini Zagreba i nameti koje je uveo velikaš F. Tahi, potaknuli su njegove podložnike da 1572. osnuju »seljački savez« i u početku 1573. dignu bunu pod vodstvom M. Gupca. U slučaju pobjede seljaci bi preuzeli vlast, ubirali poreze i brinuli se oko granice, a trgovini otvorili slobodan put do mora. Buna je odmah zahvatila i druge gospoštije, a proširila se i u susjedne slovenske krajeve. Plemićka ju je vojska ugušila u odlučnoj bitki kraj Stubičkih Toplica 9. II. 1573.

Osmanski pritisak na granicu znatno je porastao i u početku 1590-ih postigao vrhunac. God. 1592. pao je Bihać, središnje uporište u obrambenom pojasu od mora do donje Kupe. Osmanlije su se prodorom između te rijeke i njezina pritoka Korane naglo primaknuli Karlovcu (nova se tvrđava izgrađivala od 1579. u središte obrane južno od Kupe); glavni je udarac ipak morao podnijeti Sisak: pod njegovim su zidinama Osmanlije 1593. pretrpjeli poraz, koji je označio veliku prekretnicu.

Tim su odlučnim događajima velik prinos dali uskoci, potomci boraca koji su u XVI. st. prebjegli s osmanskog područja i sa svojim se obiteljima naselili u Senj i duž primorja od Rijeke do Baga (danas Karlobag). Ti su carski vojnici ustrajno vodili mali rat protiv Osmanlija; oni su ih napadali na kopnu i moru i naposljetku uspjeli svu obalu do Dubrovnika podvrgnuti svojemu nadzoru. Pritom su naišli na otpor Venecije, koja je kao najjača pomorska sila svojatala službu stražara i braniča trgovačkih interesa na Jadranu (od 1557., kada je mletačka flota prvi put blokirala Senj, do 1617., kada se glavnina uskoka morala preseliti u unutrašnjost).

Rat koji je 1593. započeo pod Siskom bio je odlučniji za razvoj u Hrvatskoj, jer je stvorio sve uvjete za izdvajanje pograničnih krajeva prema Osmanlijama u posebno područje pod upravom austrijskih vojnih vlasti. Pusta zemljišta duž granice naselili su tijekom rata ponajviše pravosl. Vlasi, koji su prelazili s osmanske strane pod uvjetom da im se ostavi vjerska i društvena sloboda. Oni su opet oživjeli opustošene i napuštene zemlje, a u svoj patrijarhalno-vojnički poredak preuzeli su i vojničku dužnost krajišnika. Hrvatsko se plemstvo i svećenstvo prekasno odreklo težnje da ih pretvori u kmetove i nametne im crkvenu desetinu; svojim su držanjem olakšali nastojanje bečkoga dvora da područja naseljena Vlasima izuzme i od vlasti Sabora i bana. Tako je od 1627. Vojna krajina bila uređena gotovo kao posebna habsburška pokrajina, podijeljena naposljetku na dva generalata, Karlovački za Hrvatsku krajinu i Varaždinski za Slavonsku krajinu.

U banskoj Hrvatskoj premoć feudalnog sloja na početku XVII. st. još se i učvrstila izdvajanjem velikaša u stalež s posebnim pravima i članstvom u ugarskoj velikaškoj kući. Usporedno s uvođenjem oligarhijskoga poretka u drugim gradovima habsburških zemalja, i u Zagrebu je novim Statutom gradečke općine 1608–09. vlast prigrabilo nekoliko najimućnijih obitelji. Ondje je tada živjelo oko 2000 stanovnika, ponajviše obrtnika. Njihovo nezadovoljstvo novim poretkom uzrokovalo je 1614–18. privremeno ukinuće Statuta, ali je posljednji pokušaj njegove nasilne promjene, pod vodstvom »uzdara« Grgura Tepečića, završio 1622. pogubljenjem glavnoga buntovnika.

Vojna je krajina sa svojim slobodnim seljacima ratnicima pružala stalan poticaj kmetovima da joj se pripoje i tako se oslobode kmetstva i rabote, a upravo su kmetovi u njezinu susjedstvu bili, povrh svega, opterećeni i teškim obrambenim dužnostima. Tada su se poglavito bunili seljaci na imanjima Zagrebačkoga kaptola istočno od Zagreba, ali je najveći ustanak izbio 1654. u 25 sela novigradskoga imanja Emerika Erdődyja. Iako su mu se priključili i susjedni kmetovi na sisačkome vlastelinstvu Zagrebačkoga kaptola, taj najveći ustanak hrvatskih seljaka u XVII. st. bio je ugušen u krvi. Za hrvatsku je povijest tada bio mnogo značajniji jedan drugi događaj – urota Zrinskih i Frankapana (→ zrinsko--frankapanska urota) protiv bečkoga dvora 1670. Hrvatski ban Petar Zrinski bio je tada ne samo najmoćniji velikaš u Hrvatskoj nego je u vlasništvu imao i znatan dio Hrvatske. Posjedi Zrinskoga, koje su njegovi predci stekli u XVI. st. ponajviše kupnjom ili rodbinskim vezama s Frankapanima, protezali su se od jugozapadne Ugarske i Međimurja preko prostranih gospoštija oko Zagreba i golemih kompleksa u Pokuplju do gornjega Primorja s Bakrom. Bila je to prava država po opsegu, broju stanovnika, gospodarskoj i vojničkoj moći. Nalikovala je piramidi kojoj je na vrhu stajalo do pet osoba i u kojoj su se nanizali različiti slojevi podanika s točno određenim dužnostima: od potpuno bespravnih i nemilice iskorištavanih »tlačnika«, s ponekim razlikama u njihovu položaju, preko »purgara«, slobodnjaka i kolonista kmetova s vojnom obvezom, do manjih i većih vazala, plemića koji su sa zemljišnim posjedom preuzimali službu časnika u vojsci. Golema imanja i obilate daće u naravi donosili su velike količine plodina i životinja. Mnogo ih se iznosilo na tržište, čemu su pogodovale dobre luke. Tako su Zrinski razvili veliko gospodarstvo i spretno ga uključili u europsko tržište.

Rod je Zrinskih – uz posljednji odvjetak nekada razgranatih Frankapana, Petrova šurjaka Frana Krstu – bio još jedini preostao od staroga hrvatskog plemstva. Svojom drevnom prošlošću, veličinom posjeda, čvrstom ekonomskom podlogom i smislom za književne vrjednote na narodnom jeziku, on je bio nositelj državnopravnih tradicija Hrvatske, težnje njezina političkog naroda za što punijom političkom samostalnošću. A baš u drugoj polovici XVII. st. bečki je dvor sve upornije nastojao upravnom centralizacijom i dosljednom ekonomskom politikom u duhu suvremenoga merkantilizma utemeljiti apsolutnu monarhiju.

Različite su se protivnosti sažele u pitanju europskog značenja: hoće li Habsburgovci doista ispuniti svoju zadaću i nakon dužega razdoblja ravnoteže prijeći u napadaj protiv osmanske vlasti u Podunavlju? Budući da su oni, kao rimsko-njemački carevi, tu zadaću podredili svojim dinastičkim interesima, kojima je težište bilo na Zapadu, do kraja XVII. st. nisu imali dovoljno snage ni volje da ju izvrše. Uostalom, svaki uspjeh u tom smjeru mogao bi ugroziti put prema apsolutizmu ne slome li se prije toga magnati, kojima bi se oslobođenjem Ugarske i Hrvatske dala još šira podloga njihovu otporu. Kada je Leopold I. nakon pobjede nad Osmanlijama 1664. sklopio tajni mir i tako iznevjerio nade u konačan obračun s njima, donesena je i odluka o uroti. Pokušaj ustanka propao je u zametku i završio procesom i smaknućem hrvatskih urotnika (i njihovih ugarskih sumišljenika) 1671. On se, uostalom, već prije slomio na Petrovoj kolebljivosti i suzdržljivosti Osmanlija, kojih je vrhovnu vlast on na kraju priznao.

Bečki je dvor uništio ostatke starih feudalnih obitelji, koje su mu priječile uspostavu apsolutne vlasti, a Hrvatsku je uže povezao u gospodarskom, prometnom i političkom pogledu s austrijskim nasljednim zemljama. Ratom što su ga Osmanlije nametnuli opsadom Beča 1683., a koji je bio završen Karlovačkim mirom 1699., ubrzo je oslobođena cijela Hrvatska do Velebita, Slavonija i veći dio Ugarske.

U tom je »bečkom ratu« sudjelovala i Venecija. Ona je već u polovici XVII. st. počela zaokruživati svoje posjede na obali i zajedno s njima prenositi ime Dalmacije na staro hrvatsko tlo. Kada se nakon 1699. učvrstila u krajevima do Velebita, rijeke Cetine i donjega Poneretavlja, nekadašnja se razdvojenost hrvatskih zemalja pojavila u novom obliku: velebitski greben odvojio je Hrvatsku od njezine kolijevke, koja je s mletačkom vlašću ponijela i ime Dalmacije. Nakon novih uspjeha Venecije u ratu s Osmanlijama 1716–18., to se ime naposljetku proširilo do onih granica unutar kojih se još i danas upotrebljava. Kako je novostečeno područje uredila kao krajinu, Venecija nije ondje uvodila kolonatski odnos; svu je zemlju proglasila 1756. vlasništvom države.

Stari se posjed i dalje raspadao na područja pojedinih autonomnih općina, od kojih se svaka upravljala prema svojemu statutu. Ta se samouprava kretala u određenim granicama i nije prelazila uski okvir mjesnih poslova. U XVII. st. unutarnje uređenje gradskih komuna dobilo je završan oblik; društvene su borbe u njima zadugo utihnule. Otkad je puk svojoj kongregi izborio ravnopravnost s plemićkim vijećem, vlastela nisu mogla po volji upravljati općinama; ona su se tada još više povukla i, sklapajući brakove samo u svojem krugu, pomalo izumirala. Usporedno s tim, iz puka se izdizao sloj bogatih pučana, građana. Venecija nije dopuštala da se u Dalmaciji razvije obrtnička proizvodnja niti je njezinoj trgovini otvorila put u svijet. U duhu merkantilizma, postupala je s njom kao s kolonijalnom zemljom; podređujući ju svojim gospodarskim interesima, nije joj ničim uzvraćala. No Dalmacijom su još uvijek prolazili važni putovi njezine trgovine s Istokom. Sudjelujući u toj mletačkoj trgovini, neki su se pučani tako obogatili da su težili povlasticama vlastele. U Hvaru su to 1685. i postigli; do tada jedinstven puk zamijenila je »zajednica građana i puka«, ali je izdvajanjem građanskoga staleža pučka kongrega izgubila značenje.

Već od sredine XV. st. težište dubrovačke trgovine bilo je na moru, a u samome je Dubrovniku dobro napredovala obrtnička proizvodnja. Oslonjena na kopnenu moć Osmanskoga Carstva, kao i na pomorsku snagu Španjolske, Republika je u XVI. st. postigla vrhunac u gosp. razvoju; tada je njezina trgovačka mornarica brojila od 170 do 200 većih brodova. Na toj je gospodarskoj podlozi izrastao sloj građanstva, koje nije imalo politička prava, ali je kulturnome stvaralaštvu Dubrovnika utisnulo građansko obilježje. Osim pothvata komediografa M. Držića da 1566. protiv oligarhijske vlasti Senata dobije pomoć Cosima I. Medicija, gospodara Firence, nije poznat ni jedan sličan pokušaj građanstva. Tek 1667., kada je Dubrovnik u strahovitu potresu zajedno s blagostanjem izgubio i znatan dio vlastele, njihov je ostatak ojačao svoje redove s nekoliko najimućnijih građanskih obitelji. Nakon potresa, u doba općenita slabljenja trgovine s Istokom i gospodarskog nazadovanja Osmanskoga Carstva, Republika se postupno opet pridizala i još je uvijek imala diplomatske umješnosti da svoj posjed od poluotoka Pelješca do Boke kotorske sa susjednim manjim otocima u cijelosti očuva i čak osigura od mletačkog susjedstva osmanskim zemljištem.

U slavonskome dijelu, što se kroz stoljeće i pol osmanske vlasti ionako posebno razvijao, tuđinci različita podrijetla dolazili su, ponajviše kupnjom, do golemih veleposjeda. Tako se Slavonija po društv. sastavu još uvijek razlikovala od Hrvatske; ondje nije bilo razmjerno brojna srednjega i nižega plemstva, nego samo nekoliko desetaka velikih posjednika, s mnoštvom bespravnih kmetova. Kada je 1745. i u većem dijelu Slavonije uveden županijski upravni poredak pod izravnom vlašću Hrvatskoga sabora i bana, plemstvo obnovljenih županija, podvrgnuto u financijskom pogledu ugarskoj vlasti, odlučilo je 1751. svoje predstavnike slati izravno i u Ugarski sabor. Od toga je doba Slavonija gotovo stotinu godina živjela dvojakim političkim životom i padala pod madžarski utjecaj.

U sličnu su se položaju našli i nekadašnji zrinsko-frankapanski posjedi u primorju od Rječine do blizu Senja. Od 1670., kada ih je bečki dvor zbog urote Zrinskoga zaplijenio, dosljedno se kidala njihova veza s hrvatskim zaleđem. Kada su 1776., u ime naknade za druga zemljišta, bili ponovno uključeni u sastav Hrvatske, grad i luka Rijeka uskoro su se našli u neobičnu položaju da kao sastavni dio Hrvatske postanu posebno autonomno tijelo pod izravnim nadzorom ugarske vlade (1779). A kako je 1786. od Rijeke i bliže okolice stvoreno Ugarsko primorje, taj se izlaz Hrvatske na more počeo smatrati madžarskim posjedom. Dijelovi Hrvatske i Slavonije, što su bili oslobođeni od Osmanlija potkraj XVII. st., a nisu naknadno ušli u sastav slavonskih županija, priključeni su Vojnoj krajini. Krajina se počela sustavno pretvarati u golem vojnički tabor, na kojem se, do uvođenja opće vojne dužnosti u drugoj polovici XIX. st., uglavnom i temeljila oružana snaga Habsburgovaca.

Dvor se posvetio u prvom redu moderniziranju upravnih, financijskih i vojnih uredaba, na kojima je počivala njegova moć. Kako mu je u tome bio smetnja ugarski staleški ustav, njegova se reformna djelatnost u hrvatskim zemljama najprije osjetila u životu Krajine, gdje te zapreke nije bilo. Pretvaranje naoružanih seljaka u redovite vojnike, koji bi pratili razvoj europske ratne vještine, stubokom je promijenilo dotadašnji način njihova života. Oni su se teško odricali povlastica i svaku novinu primali s ogorčenjem, koje bi često prešlo u otvorenu pobunu. U doba najvećih promjena 1730–55. sedam su se puta prihvatili oružja »za stare pravice« i uznemirili svu Krajinu, od Požeških gora u Slavoniji do Velebita. Gdjekad su nastojali steći pomoć u susjednih kmetova, koji su, unatoč svemu nezadovoljstvu krajišnika, željeli ipak pripasti Krajini, jer ih je obveza tlake sve više pogađala, a osim toga morali su podnositi i sve veće poreze. Njihova se suradnja očitovala u više prilika, a 1755. omogućila je izbijanje najveće seljačke bune u XVIII. st., koja je doduše uplašila povlaštene staleže, ali nije prešla granice spontanih izljeva mržnje. U nekoliko dana početkom 1755. seljaci su u Križevačkoj županiji i nedalekoj Podravini spalili više od 30 vlastelinskih kurija; no kada su podlegli plemićkoj vojsci, koja nije poštedjela ni njih ni njihovu imovinu, državna vlast prvi je put hrvatskim seljacima pružila priliku da pred posebnim kraljevskim povjerenstvom izvanrednih ovlasti iznesu svoje žalbe protiv plemstva. Na taj je način, u interesu održanja postojećega društvenog poretka i osiguranja povećanih državnih prihoda, položen temelj hrvatskom urbaru Marije Terezije iz 1774., koji je privatna urbarijalna uglavljenja zamijenio jedinstvenim zakonskim propisima za sva vlastelinstva i uklonio najteže oblike feudalnog iskorištavanja. Kako se i slavonsko selo od kraja 1754. na različitim stranama dizalo protiv svojih gospodara, težeći priključenju Krajini, ono je 1756. dobilo novi urbar, koji je kmetu odredio minimum njegova posjeda i maksimum vlastelinskih tereta.

Kada je, na poticaj dvora, Hrvatski sabor Pragmatičkom sankcijom pokrenuo 1712. pitanje o pravu nasljedstva i za žensku lozu Habsburgovaca, plemstvo je budućnost Hrvatske uže povezalo sa susjednim »unutrašnjoaustrijskim zemljama«. Tako je ono sámo pokolebalo svoju »vječnu zajednicu« s ugarskom staleškom »braćom«. Tek što se Ugarska potkraj XVII. st. oslobodila Osmanlija, madžarsko je plemstvo pokušalo zakone Hrvatske uskladiti s ugarskima i tako je ugrozilo glavni zalog njezine samostalnosti. Beč je 1715. pomogao Hrvatima ishoditi priznanje Ugarskoga sabora za njihove zakone, ali je u svojem dinastičkom interesu pristao da ih Ugarskom pragmatičkom sankcijom iz 1723. proglasi nerazdvojnim dijelom Ugarske. U doba sve osjetljivijega pritiska bečkoga prosvijećenog apsolutizma, koji je uzdrmao temelje staleške države, hrvatsko se plemstvo opet približilo madžarskomu. Ono je time prije svega branilo svoje staleške interese, ali je kao politički narod svojim staleškim povlasticama obuhvatilo i ona municipalna prava (iura municipalia) u kojima se tada izrazila politička individualnost Hrvatske.

Postupno su sazrijevali uvjeti za obnovu starih hrvatskih županija u Slavoniji, što je Marija Terezija nagovijestila 1741. izlazeći ususret željama ugarskih i hrvatskih staleža, a konačna odluka u tom smislu donesena je u travnju 1745. Te su godine bile obnovljene nekadašnje slavonske županije: Virovitička, Požeška i Srijemska, i uređene po uzoru na ugarske županije, a od 1751. slale su u Ugarski sabor po dva svoja zastupnika. Obnovom ustavnoga stanja Slavonija se sjedinila s Hrvatskom. Slavonska pak Posavina preuređena je u Vojnu krajinu, Međimurje se do 1720. razvijalo izvan Hrvatske, a tada je pripalo Ugarskoj. Područje županije dijelilo se u upravnom pogledu na okružja i kotare, na čelu s velikim i malim sudcima. Kotari su se sastojali od vlastelinstava koja su tvorila osnovne upravne i sudske jedinice. Na čelu županije bio je veliki župan, kojega je imenovao vladar, ali je glavnu riječ u upravi imao podžupan kao predstavnik domaćega plemstva. Županije su u upravnim i provincijalnim poslovima bile podvrgnute vlasti hrvatskoga bana i na taj način pridružene banskoj Hrvatskoj.

Nova vrhovna upravna ovlast, koju je Hrvatska 1767. dobila u Kraljevskome vijeću, bila je ovisna o dvoru i služila je njegovim centralizatorskim namjerama, ali je Hrvatskoj, u izvršnom pogledu, osigurala samostalnost prema Ugarskoj. Samo otpor plemstva, koje se u to doba usprotivilo uvođenju potpune vojničke uprave na području Banske krajine između Kupe i Une, ponukao je Dvor da tu hrvatsku vladu 1779. ukine i Hrvatsku podredi Ugarskome namjesničkomu vijeću.

Oslobođenjem Slavonije, Like, Pokuplja i Pounja potkraj XVII. st. nastali su povoljniji uvjeti za brži razvoj. U teritorijalno uvećanoj Hrvatskoj porastao je broj pučanstva, bilo priključenjem oslobođenih krajeva bilo migracijama, napose hrvatskog pučanstva iz Bosne i Hercegovine, te naseljivanjem stranaca, Nijemaca, Madžara, Čeha, Slovaka i dr. iz drugih dijelova Habsburške Monarhije. Budući da u oslobođenom dijelu Slavonije nije bilo domaćega plemstva, ti su krajevi potpali pod vlast Dvorske komore u Beču, koja je posjede davala u zakup, darivala ili prodavala uglavnom plemićima Nijemcima, a ovi su na te posjede naseljivali strance.

U XVIII. st. u Hrvatskoj su nastupili povoljni uvjeti za brži gospodarski razvoj. Priljevom novoga pučanstva širile su se obradive površine, najčešće krčenjem šuma i šikara te isušivanjem močvara, pa je ratarstvo postalo glavnom gospodarskom granom (uzgajali su se pšenica, proso, ječam, raž i zob, a od polovice stoljeća i kukuruz, krumpir i duhan). Vinogradarstvo je bilo razvijeno uz jadransku obalu, u Prigorju i Zagorju te između Save, Drave i Dunava. Usporedno su se razvili u Hrvatskoj gradovi, u unutrašnjosti kao nizinske tvrđave i utvrđeni gradovi (Slavonski Brod, Tvrđa u Osijeku), a uz jadransku obalu kao uvozno-izvozne luke (Rijeka, Senj, Karlobag, Zadar, Split). Gradovi su u XVIII. st. postali obrtnička, trgovačka i manufakturna središta u kojima se povećavao broj pučanstva. Osnivale su se radionice za preradbu kože, za proizvodnju papira (uz pogon u vlasništvu Zagrebačkoga kaptola, izradba posuđa u Križevcima, proizvodnja staklenih proizvoda u Gorskome kotaru, blizu Trakošćana, Varaždina i Samobora).

Reformna nastojanja bečkoga dvora postigla su vrhunac u užurbanoj djelatnosti cara Josipa II. Usporedno sa stvaranjem preduvjeta za nov društveni poredak, ukinućem kmetske ovisnosti (1785) i napose oporezivanjem svih staleža, nova je upravna podjela Ugarske nastojala razbiti povijesne tvorevine, ponikle na narodnosnoj podlozi. Tako je 1785. Hrvatske praktički nestalo; hrvatske su županije spojene s nekoliko ugarskih u zagrebačko okružje, a tako je bilo i sa slavonskim županijama, koje su uključene u pečuško okružje. Zemlje Habsburgovaca, različite po svojem etničkom sastavu i povijesnim predajama, trebale su odjednom dobiti čvrsto političko jedinstvo, koje se izrazilo i u njemačkom jeziku kao službenome. Hrvatsko se plemstvo, sa svojih 20-ak tisuća pripadnika, u tom lomu starih staleških i političkih prava još više približilo brojem mnogo jačemu madžarskome plemstvu.

Nastojanje Josipa II. da modernizira feudalni sustav i od Habsburške Monarhije stvori jedinstveno, centralistički ustrojeno carstvo s njemačkim obilježjem (→ jozefinizam) doživjelo je potpun slom povlačenjem većine reformi, pa je u Ugarskoj i u Hrvatskoj tijekom 1790. iznova uspostavljeno ustavno stanje. Zbog bojazni od obnove apsolutizma, hrvatsko plemstvo, koje se također snažno protivilo smanjenju svojih staleških i političkih prava, i politici centralizacije i germanizacije, pokušalo se tada čvršće povezati s brojčano mnogo jačim madžarskim plemstvom. Hrvatski je sabor 1790. donio odluku da se uprava u zemlji privremeno, tj. do sjedinjenja Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom i »Turskom Hrvatskom«, podvrgava Ugarskomu namjesničkomu vijeću, odnosno Ugarskomu saboru (ustupljeno mu je i pravo razrezivanja poreza). Žrtvujući, uz određene uvjete, znatan dio hrvatske autonomije, hrvatsko se plemstvo nije tom prilikom načelno odreklo prava na samostalnu vladu.

Hrvati pod osmanskom vlašću

Osmanlije su 1525. proširile područje Bosanskoga sandžaka stvaranjem »vilajeta Hrvati« na području uže jezgre staroga hrvatskoga kraljevstva, koji je (1537) uključen u Kliški sandžak. Širenje Bosanskoga sandžaka prema sjeverozapadu potrajalo je još 20-ak god., do osnutka sandžaka Začasna (Čazmanski) 1557., a nakon toga, prodorima na prostoru između Une i Kupe, do oko 1590. i osnivanja sandžaka sa sjedištem u Bihaću.

Bosanski ejalet (→ bosanski pašaluk) od 1580., kao vojno-upravna jedinica najvišega ranga, obuhvatio je, osim Bosne i Hercegovine, od hrvatskih područja Zagoru, Liku, Slavoniju, Srijem i područja onkraj Drave i Dunava, pa se tako u okvirima Carstva našla većina Hrvata.

U ranome razdoblju, do oko 1530., Osmanlije su pustošili i razarali ljudski i materijalni, pa i kulturni potencijal većine hrvatskih krajeva, osobito onih u sastavu staroga hrvatskoga kraljevstva. U krajevima pod osmanskom vlašću počeo se u većoj mjeri širiti i islam, pa je već oko 1500. blizu polovice stanovništva Bosanskoga sandžaka, te sjevernih i istočnih dijelova Hercegovačkoga sandžaka bilo islamizirano. Nakon osvojenja znatnih dijelova Hrvatske, i u dinarskoj regiji i na prostoru današnje Slavonije i Srijema, pojačan je 1530. porezni pritisak, a kontribucija od približno jednoga dukata po selištu (uz desetinu i pristojbe spahijama) uvećana je glavarinom za odrasle muškarce. Ona je privremeno nametnuta i stočarima Vlasima. No za one koji su ostali na svojim baštinama to je značilo pritisak koji se često nije moglo podnijeti, pa se islamizacija pokazala jedinim načinom olakšanja financijsko-gospodarskoga položaja. Druga je mogućnost bila prodaja prava na zemlju imućnijima, obično muslimanima, kako bi otpao dio nameta. Katolike u zapadnim dijelovima Hercegovačkoga sandžaka ti procesi nisu toliko pogađali, jer su više živjeli od stočarstva i imali vlaški status (plaćanje novčanoga paušala i elementi mjesne samouprave).

U razdoblju do 1590. osobito su se razvila gradska naselja kakvih ni po veličini ni po gospodarskim djelatnostima prije nije bilo. Izrazito istočnjački tip grada u svojoj osmansko-turskoj inačici potpuna je novost, kako s obzirom na pravni status, urbanistička obilježja i tip gradske uprave, tako i s obzirom na elemente islamske kulture i civilizacije. Razvoj gradova pratila je i islamizacija, putem smanjivanja kršćanskih četvrti, bijega seljaka u grad, doseljenja zarobljenika-konvertita, propadanja ili prenamjene crkava. Žarištima kršćanskoga vjerskog i kulturnog života sve su više postajali samostani. Tim je promjenama najviše bilo pogođeno sjedilačko ratarsko katoličko pučanstvo, manje stočarski, a ponajmanje pravoslavni, pretežno stočarski živalj, koji je upravo u tom razdoblju, od 1520-ih do 1550-ih, kolonizirao opustjele krajeve današnjih sjeverozapadnih dijelova BiH i susjedna područja u Hrvatskoj. Uz islamizaciju, određen je broj katolika prešao na pravoslavlje, jer je Srpsko-pravoslavna crkva, kao suradnik osmanske vlasti, isticala prava na jurisdikciju i prihode od katolika, kao i zbog nedostatka katoličkih svećenika (ti su se procesi nastavili i u XVII. st.; manji se broj prijelaza mjestimice dogodio i u obrnutu smjeru). U Slavoniji nije bilo gospodarsko-financijskih pobuda za islamizaciju, no uz slom dotadašnjega crkvenog ustroja i još slabu nazočnost franjevaca, u velikoj se mjeri proširio kalvinistički oblik reformacije.

Sljedeće je razdoblje započelo snažnim navalama beglerbega Hasan-paše Predojevića na središnjem dijelu fronte u Pokuplju. Nakon pada Bihaća 1592. Hasan-paša je pokušavao zauzeti Sisak, pri čemu je izgubio život, a vojska mu je velikim dijelom bila uništena (22. VI. 1593). Tada se učvrstio sustav odžakluka kao nasljednog izvora prihoda, koji je proizišao iz nasljednoga posjeda vlaških starješina. Najprije se (bez Slavonije i Srijema) nakon 1593. razvio spahijski odžakluk-timar, a zatim, oko 1630., i gotovinski odžakluk, stalni izvor plaće kapetanijske vojske.

Kapetanije, formirane u prvoj polovici XVI. st., bile su vojne ustanove. Starih je kapetanija bilo razmjerno malo, a ovlasti kapetana prostirale su se nad vrlo širokim teritorijem (gradiški je kapetan 1540. tvrdio da je »Croatiae dominus«). U XVII. st. počele su se osnivati kapetanije po analogiji s odžakluk-timarima, a bilo ih je mnogo više, opsegom su bile znatno manje i nisu više bile organizirane uz plovne rijeke. U polovici 1630-ih one su se počele financirati iz stalnih izvora gotovinskih prihoda, koji su se također nazivali odžaklucima.

Sedamnaesto je stoljeće bilo doba živih unutarnjih seoba, o kojima se vrlo malo zna. Njih su dijelom prouzročili ratovi, osobito Kandijski, a dijelom socijalni i gospodarski čimbenici. Čini se da su osobito živi bili seobeni pokreti 1620-ih, kada su se mnogobrojne skupine kršćanskoga življa iz jadranskoga zaleđa i različitih dijelova Bosne te muslimanskoga gradskoga stanovništva preseljivale na područja sjeverno od Save. Tada su se, vjerojatno već prije povlačenja katolika s princom Eugenom Savojskim, u većem broju u Slavoniju naseljivali Šokci. Opustjele zemlje kršćanske raje došle su u ruke muslimanskih vojnika i građana kao čitluci, na kojima su novi doseljenici radili pod težim uvjetima od starih uživatelja, što je vodilo jačim socijalnim suprotnostima.

Posljednje je razdoblje obilježeno demografskom, gospodarskom i kulturnom »kontrakcijom«, zbog smanjivanja teritorija i velikih ratnih gubitaka. I ratovi u XVIII. st. poticali su seobe, ali u nešto manjem opsegu. Bilo je i nerijetkih povrataka s područja kršćanskih država u osmansku Bosnu. Posljedice su bile višestruke i dalekosežne. Oslobođenjem Slavonije, Like, Pokuplja i Pounja ti su se krajevi uključili u Hrvatsku.

Hrvatska u XIX. i na početku XX. st

God. 1797., nakon pada Venecije, u sastavu Habsburške Monarhije našle su se bivša mletačka Istra, Dalmacija s otocima i Boka kotorska. No, austrijska se vlast na spomenutim područjima uspjela održati samo do 1805. Nakon toga Dalmacija, a od 1809. i cijela Istra, kao i područje Hrvatske južno od Save, došli su pod francusku upravu, koja se 1806. protegnula i na Dubrovačku Republiku, formalno ukinutu 1808. God. 1809. ta su područja uključena u tzv. Ilirske pokrajine. Francuske su vlasti izjednačile stanovništvo u pravima i obvezama prema državi, a ukinule su i feudalnu sudbenost. Iako je na taj način uklonila staleške razlike, francuska uprava, nastojeći zadobiti podršku plemstva, nije dokinula dotadašnje obveze seljaka prema vlasteli, tumačeći ih kao obveze privatnopravne naravi. Seljaci u Dalmatinskoj zagori proglašeni su 1806. vlasnicima zemlje koju su do tada obrađivali kao državnu, no kolonatski je odnos, u cjelini uzev, ostao netaknut. Francuska vlast provela je modernizaciju u upravi i u školstvu te nastojala poboljšati gospodarske i kulturne prilike, napose širih slojeva, nastojeći pritom javnomu životu utisnuti hrvatsko obilježje. Tijekom 1813. dijelove Hrvatske pod vlašću Francuza postupno je zauzela austrijska vojska. Bio je to kraj Ilirskih pokrajina, koje su iste godine kao Kraljevina Ilirija uključene u sastav Habsburške Monarhije. Tek 1822. dio Hrvatske južno od Save, u kojem je u međuvremenu bio obnovljen feudalni sustav, priključen je Hrvatskoj.

Centralistička i unifikacijska nastojanja bečkoga dvora u razdoblju Josipa II. dala su snažan poticaj razvoju madžarskoga nacionalnoga pokreta, koji je nakon 1790. težio pretvaranju Ugarske u jedinstvenu madžarsku državu. Nastojeći očuvati autonomiju Hrvatske i Slavonije, hrvatsko se plemstvo počelo suprotstavljati politici madžarizacije, koja se posebno izražavala na jezičnome planu, u nastojanju Ugarskoga sabora da u javni život u Hrvatskoj postupno uvede madžarski jezik. No do 1830. borba hrvatskoga plemstva za očuvanje hrvatske autonomije sa značajkama državnosti imala je uglavnom obrambeni značaj. Tek nakon 1830., u razdoblju koje je prethodilo pojavi hrvatskoga nacionalnoga pokreta, hrvatsko je plemstvo počelo nastupati s jasno iznesenim zahtjevima za očuvanje hrvatske autonomije u okviru Ugarske, pozivajući se pritom na hrvatsko državno pravo. U svojoj Disertaciji iz 1832., prvoj političkoj brošuri pisanoj na hrvatskom jeziku, grof J. Drašković izrazio je zahtjev za stvaranjem samostalne Velike Ilirije u sastavu Habsburške Monarhije i u tijesnoj povezanosti s Ugarskom. God. 1835. započelo je, s osloncem na bečki dvor, novo razdoblje u političkom i kulturnom životu Hrvata. Lj. Gaj pokrenuo je novine (s književnim prilogom), potom je otvorena tiskara i prihvaćen novi pravopis, a 1841., kao odgovor na političko organiziranje madžarona, osnovana je Ilirska stranka, koja se nakon zabrane ilirskog imena 1843. prozvala Narodnom strankom. (→ hrvatski narodni preporod)

Od 1845., nakon što je propao pokušaj madžarona da uz pomoć seljačkoga plemstva ovladaju Hrvatskim saborom, u Hrvatskom je saboru djelovala čvrsta narodnjačka većina, koja je nepokolebljivo zastupala program očuvanja političke samostalnosti Hrvatske u okviru Ugarske. God. 1847. ta je većina proglasila hrvatski jezik službenim.

Hrvatski nacionalni pokret dosegnuo je vrhunac kada je u ožujku 1848. u Habsburškoj Monarhiji izbila revolucija. Tijekom ožujka hrvatsko konzervativno plemstvo isposlovalo je imenovanje baruna J. Jelačića (→ jelačić, josip) za hrvatskoga bana, a 25. III. Velika narodna skupština u Zagrebu prihvatila je Narodna zahtijevanja, liberalno-demokratski politički program preporodnoga pokreta. Zahtijevanja su isticala težnju za punom političkom samostalnošću Hrvatske, premda nisu isključivala mogućnost državnopravne veze s Ugarskom. Svojom okružnicom od 19. IV. Jelačić je formalno prekinuo svaku vezu s tek uspostavljenom samostalnom madžarskom vladom, no konačna je odluka o vezi Hrvatske s Ugarskom prepuštena Hrvatskomu saboru.

Na početku hrvatskoga pokreta 1848. narodnjaci, na čelu s Jelačićem, nisu odbijali mogućnost očuvanja uže državnopravne veze između Hrvatske i Ugarske, ali su kao uvjet isticali potrebu njezine preobrazbe u federaciju ravnopravnih naroda. Zakoni što ih je tijekom travnja 1848. donio Ugarski sabor, koji su nijekali hrvatsku autonomiju, utjecali su na promjenu politike narodnjaka u smjeru austroslavizma. Tu su politiku zastupali predstavnici Hrvatskoga sabora na Slavenskome kongresu u Pragu početkom lipnja 1848., a u skladu s njom Hrvatski je sabor u to doba donio zaključak (Zakonski članak XI) u kojem je istaknuta neovisnost Hrvatske u odnosu na Ugarsku. U sastavu Habsburške Monarhije Hrvatska bi imala punu autonomiju u svim poslovima, osim u pitanjima financija, vojske, trgovine i vanjskih poslova, za koje bi bila nadležna vlada, odnosno parlament ustrojen za cijelu Monarhiju.

Značaj hrvatsko-madžarskih odnosa tijekom 1848. bitno je ovisio o stanju austrijsko-madžarskih odnosa. Zato je na početku lipnja, kada se bečkomu dvoru činila mogućom nagodba s Madžarima, vladar prihvatio zahtjev madžarske vlade da se Jelačić liši časti hrvatskoga bana i da se odbiju sve odluke koje je o državnopravnom položaju Hrvatske u međuvremenu bio donio Hrvatski sabor. Istodobno, na poticaj madžarske vlade, a uz posredovanje nadvojvode Ivana, došlo je do pokušaja pregovora s Hrvatima. U takvim je prilikama Hrvatski sabor iznio svoje uvjete za nagodbu s Madžarima, ne odrekavši se pritom svojega zahtjeva da vojska, vanjski poslovi, financije i trgovina budu zajednički poslovi za cijelu Monarhiju. Sabor je kao svoje istaknuo i zahtjeve ugarskih Srba. No mogućnost postizanja dogovora s Madžarima propala je zbog neslaganja oko zajedničkih poslova s Austrijom, odnosno oko osnutka srpske Vojvodine i njezina saveza s Hrvatskom. Nakon toga postalo je jasno da se odluka o budućnosti hrvatsko-madžarskih državnopravnih odnosa može donijeti samo na bojištu, što je bilo i u interesu dinastije, koja je nakon izbijanja madžarske revolucije pokušavala slomiti madžarski nacionalizam sučeljujući ga s hrvatskim.

Na početku ožujka 1849., pošto je rastjeran austrijski parlament, za cijelu je Habsburšku Monarhiju proglašen oktroirani ustav, koji ju je definirao kao jedinstvenu Austrijsku Carevinu, sastavljenu od jedinstveno uređenih krunovina s vlastitim zakonodavnim tijelima i vrlo uskom autonomijom. Od liberalnih načela iz 1848. ustav je prihvatio ukidanje feudalnih odnosa, jednakost pred zakonom kao i ona načela koja su bila bitna za uvođenje kapitalističkih odnosa u gospodarstvu, odnosno za funkcioniranje moderne uprave i sudstva. Po načinu na koji je donesen, kao i po svojem sadržaju, koji je u osnovi nijekao nacionalne težnje izražene za Revolucije, ustav iz ožujka 1849. bio je znak da je bečki dvor odlučio obnoviti apsolutizam. Iako je oktroirani ustav formalno ostao na snazi do 31. XII. 1851., bečki je dvor nastojao stvoriti jedinstvenu, centralistički uređenu Carevinu s njemačkim obilježjem. S tim u svezi on je već prije ukinuća ustavnoga stanja započeo provoditi niz reformi, kako bi se uspostavila moderna, politička i financijska uprava i porezni sustav te razgradile preostale feudalne strukture u gospodarstvu, sudstvu, školstvu te vojsci, policiji i žandarmeriji. Reformama nametnutima »odozgo« trebalo je izgraditi moderno građanstvo. Pritom je građanstvu bilo uskraćeno pravo sudjelovanja u donošenju političkih odluka.

Iako je oktroiranim ustavom potvrđen raskid državnopravne veze između Hrvatske i Ugarske, zahtjev za njegovo proglašenje u Hrvatskoj nailazio je na snažan otpor, napose među članovima Banskoga vijeća, prve samostalne hrvatske vlade uspostavljene 1848. Pod pritiskom bečkoga dvora, u uvjetima opasnosti od moguće vojne intervencije, oktroirani je ustav ipak bio proglašen. Nade u mogućnost preobrazbe Habsburške Monarhije u federaciju ravnopravnih naroda u tim su se uvjetima postupno gasile, iako ih je skupina oko lista Slavenski jug gajila sve do početka 1850. Hrvatska se politika teško mirila s tim da je politika austroslavizma u takvim okolnostima neostvariva.

U Hrvatskoj, koja je pripadala među najnerazvijenije dijelove Habsburške Monarhije, modernizacijske promjene što ih je tijekom 1850-ih nametnuo bečki dvor uspjele su ukloniti ostatke feudalnoga sustava na svim područjima društvenog života i stvoriti pretpostavke za razvoj građanskog društva, ali one nisu bile u skladu s razvojnim potrebama hrvatskoga građanstva, pa ih ono nije moglo slijediti. Samo su uskim slojevima pojedinih socijalnih skupina uspjeli osigurati materijalni, odnosno društveni prosperitet. U svim je slojevima društva prevladavalo uvjerenje da je modernizacija nametnuta iz Beča donijela opće pogoršanje životnih uvjeta. Uz to je sastavni dio modernizacije bila germanizacija, sustavno sprječavanje svake političke akcije i onemogućivanje razvoja nacionalne kulture, pri čemu su bile primjenjivane stroge represivne mjere. Zato je razumljivo olakšanje koje je u Hrvatskoj nastalo kada su se u drugoj polovici 1859. i na početku 1860. osjetili prvi znakovi ukidanja neoapsolutizma.

Iskustvo s neoapsolutizmom odlučujuće je utjecalo na oblikovanje pravaštva i jugoslavizma kao hrvatsko nacionalno integracijskih ideologija koje će od početka 1866. do polovice 1890-ih u svojem izvornom obliku, na različite načine, utjecati na politički, društveni i kulturni život u banskoj Hrvatskoj (→ pravaštvo; južnoslavenska ideja).

Nakon uspostave ustavnoga stanja 1860. hrvatska se politika ponovno suočila s pitanjem uređenja državnopravnih odnosa s Ugarskom, ali i s pitanjem svojega položaja u Habsburškoj Monarhiji, koja se prema Listopadskoj diplomi, odnosno prema Veljačkomu patentu, trebala preoblikovati u centralistički uređenu federaciju. Hrvatski sabor 1861., u kojem je većinu imala Narodna stranka, donio je zaključak prema kojem Hrvatska pristaje na realnu uniju s Ugarskom (Hrvatska je još 1848. prekinula svaku vezu s Kraljevinom Ugarskom) pod uvjetom da joj ona unaprijed prizna samostalnost, stvarnu i virtualnu teritorijalnu cjelovitost, kao i autonomiju u unutarnjoj upravi, sudstvu, školstvu i crkvenim poslovima. Unionistička se manjina zauzimala za uspostavu realne unije s Ugarskom bez ikakvih uvjeta. Samo su A. Starčević i E. Kvaternik izrazili stajalište o Hrvatskoj kao samostalnoj državi izvan okvira Habsburške Monarhije, ali pod vlašću Habsburgovaca (→ starčević, ante; kvaternik, eugen).

Uvjerenje u nužnost priznanja zajedničkih poslova s Austrijom izazvalo je privremeni raskol u Narodnoj stranci, pa je iz stranke 1863., na čelu s I. Mažuranićem, istupio dio narodnjaka i okupio se u Samostalnu narodnu stranku, koja je pokušavala postići sporazum s Austrijom prije nego li se ona nagodi s Ugarskom. U politici samostalaca, koji su surađivali s vladom Antona Schmerlinga, značajnu je ulogu imala procjena da bi sporazum s Austrijom mogao osigurati sjedinjenje Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom. Kao predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije, zapravo hrvatske vlade, osnovane u listopadu 1861. sa sjedištem u Beču, Mažuranić je smatrao da će se prostor hrvatske politike bitno smanjiti ako se pitanje državnopravnih odnosa između Hrvatske i Ugarske bude rješavalo onda kada Madžari na kraju ipak popuste i pristanu na sporazum s krunom. Iako se Narodna stranka odlučno izjašnjavala protiv politike samostalaca, izražavajući raspoloženje većine hrvatskog stanovništva, ona je i sama ubrzo prihvatila Mažuranićev koncept. Na saboru 1866., koji je zasjedao uoči sklapanja Austro-ugarske nagodbe, ideju o priznanju zajedničkih poslova između Hrvatske i Austrije jednodušno su zastupali svi narodnjaci. No njihov je zaokret prema Austriji došao prekasno. Pripreme za sklapanje Austro-ugarske nagodbe, iz kojih je Hrvatska bila posve isključena, već su bile u punome tijeku.

Nakon uspostave dualizma 1867. Hrvatska se našla u prilikama u kojima više nije mogla birati. Dogovor s Madžarima trebalo je postići po bilo koju cijenu, jer je o njemu ovisila stabilnost uređenja države prema Austro-ugarskoj nagodbi. Pošto je 1867. propao pokušaj Narodne stranke da se bez prethodnih uvjeta dogovori s madžarskom vladom o hrvatskoj autonomiji, u Hrvatskoj su provedeni nasilni izbori, koji su u Sabor doveli unionističku većinu. Ta je većina pristala na sve madžarske prijedloge i sklopila 1868. Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Nagodbom je Hrvatska priznata kao »politički narod«, tj. kao politički subjekt, koji ima pravo na ostvarenje teritorijalne cjelovitosti (osim u slučaju Rijeke) te pravo na samostalnost u unutarnjim poslovima, sudstvu, školstvu i vjersko-crkvenim poslovima. Hrvatski je jezik prihvaćen kao isključivi službeni jezik u Hrvatskoj, i to ne samo u organima autonomne vlade nego i u ustanovama zajedničke vlade. No hrvatski je ban bio podređen madžarskome ministru predsjedniku, a isključivu ovlast u pitanjima financija dobila je madžarska vlada, odnosno zajednički sabor.

Narodna je stranka povela odlučnu borbu protiv Hrvatsko-ugarske nagodbe, koja je 1871. dovela do pada Rauchova režima i pobjede narodnjaka na izborima. U okolnostima postupnoga učvršćenja dualizma njezina je borba protiv nagodbenoga sustava postala iluzornom, kao što je to, uostalom, bio i pokušaj E. Kvaternika da ustankom u Rakovici 1871. postigne oslobođenje Hrvatske. U tim okolnostima Narodnoj stranci nije preostalo ništa drugo nego priznati Nagodbu i pristupiti pregovorima o njezinoj reviziji, na koju je madžarska vlada pristala u interesu stabilizacije prilika u ugarskom dijelu Monarhije. Revizijom Nagodbe 1873. paušalni iznos, predviđen za pokrivanje troškova autonomne uprave, pretvoren je u postotak (45%) od ukupnih prihoda iz Hrvatske, postignuto je jamstvo da se Hrvatski sabor mora sazvati u roku od tri mjeseca nakon njegova raspuštanja, a preciznije je definirano područje djelatnosti hrvatskoga ministra u zajedničkoj vladi. Iste je godine započeo proces razvojačenja Vojne krajine, koja je 1881. priključena Hrvatskoj i Slavoniji.

Kada je 1860. u Habsburškoj Monarhiji uvedeno ustavno stanje, stvoreni su uvjeti za razvoj nacionalnoga pokreta u Dalmaciji, koji je u 1870-ima postigao znatan uspjeh pobjedom Narodne stranke na izborima za Dalmatinski sabor. Tijekom 1860-ih postupno su sazrijevali uvjeti i za početak nacionalnoga pokreta u Istri, koji je u 1870-ima, kada je vodstvo pokreta postupno preuzimala građanska inteligencija, dobio veći zamah. Istodobno se nacionalno gibanje počelo osjećati i kod Hrvata u Podunavlju (među Bunjevcima i Šokcima).

Nakon revizije Nagodbe Narodna stranka, koja je u svoje redove prije toga bila prisiljena primiti dio unionista, preuzela je vlast u Hrvatskoj. Na čelu s I. Mažuranićem, koji je 1873. bio postavljen za hrvatskoga bana, narodnjaci su u razdoblju do 1875. proveli liberalne reforme potrebne za razvoj modernoga građanskog društva. Na svim je razinama uprava odijeljena od sudstva, donesen je zakon o tisku i zakon o pravu na okupljanje. Nadalje, zakonski je olakšano neobvezno ukidanje kućnih zadruga, odnosno njihovo postupno prilagođivanje građ. pravu, a omogućeno je i uređivanje ostataka feudalizma u posjedovnim odnosima. God. 1874. uvedena je opća obveza pohađanja osnovne škole, pri čemu je Crkvi oduzeto pravo nadzora nad osnovnom izobrazbom. Nakon osnutka Akademije 1866 (→ hrvatska akademija znanosti i umjetnosti), u Zagrebu je 1874. otvoreno Sveučilište, osnutak kojega je vladar odobrio već 1869. Modernizacijska nastojanja Mažuranićeve vlade uskoro je zaustavila madžarska vlada, koja je nakon 1875. sustavno kočila Mažuranićeva nastojanja u smjeru učvršćenja i postupnoga proširenja hrvatske autonomije. Pojačani pritisak madžarske vlade na hrvatsku autonomiju bio je osnovni razlog Mažuranićeve ostavke, ali i razlog podjele Narodne stranke, iz koje se 1880. izdvojila skupina političara na čelu s F. Račkim. Ta skupina, koja je uživala potporu J. J. Strossmayera, osnovala je Neodvisnu narodnu stranku, koja se najprije zauzimala za dosljedno provođenje Nagodbe, a od 1884. za njezinu reviziju u duhu subdualizma, odnosno trijalizma.

Politika madžarizacije, koja se nakon 1875. očitovala u sustavnome kršenju odredbi Hrvatsko-ugarske nagodbe, u pokušajima uvođenja madžarskog jezika u zajedničke ustanove na području Hrvatske, izazvala je 1883. demonstracije u Zagrebu, koje su uskoro prerasle u protumadžarski pokret širih razmjera. Pošto je pokret ugušen, madžarska je vlada u odnosu prema Hrvatskoj zauzela još oštriji kurs. Na položaj hrvatskoga bana postavila je K. Khuena-Héderváryja, političara iz redova vladajuće madžarske Liberalne stranke, koji je trebao »pacificirati« Hrvatsku, tj. pripremiti teren za integraciju Hrvatske u Ugarsku. U dva desetljeća svoje vladavine (1883–1903), Khuen-Héderváry oslanjao se na Narodnu stranku, koju je u kratkome vremenu uspio pretvoriti u poslušnu režimsku grupaciju. Potporu je našao i u srpskim političkim snagama u Hrvatskoj, koje su se nakon približavanja Srbije Austro-Ugarskoj 1881. priklonile režimu. Na političku orijentaciju Srba u Hrvatskoj u 1880-ima bitno je utjecao i hrvatsko-srpski sukob, koji se napose od polovice 1870-ih počeo sustavno zaoštravati na pitanju »političkoga naroda«, tj. na pitanju isključivoga nositelja prava na hrvatsku državnost, te na pitanju pripadnosti Bosne i Hercegovine, koje je postalo posebno aktualnim nakon njezine okupacije 1878. Spregu srpske politike s Khuenovim režimom potaknuo je i razvoj pravaškoga pokreta, koji je između 1883. i 1887. doživio vrhunac.

U 1880-ima i srpsko građanstvo u Dalmaciji nastojalo je voditi sličnu politiku. God. 1879. srpski zastupnici iz redova Narodne stranke, koja je do tada okupljala i Hrvate i Srbe, napustili su zajednički stranački klub u Zemaljskome saboru i započeli surađivati s talijanašima. To je donekle zakočilo zamah hrvatskoga nacionalnoga pokreta u Dalmaciji, ali ga nije moglo zaustaviti. Prelaženje općina u hrvatske ruke i dalje se nastavilo, a uglavnom je bilo završeno do 1882. i poraza autonomaša na izborima u Splitu. Nakon 1880., kada je hrvatski jezik uveden kao nastavni u splitsku gimnaziju, ubrzao se i proces pohrvaćivanja srednjih škola. Do 1887. gotovo cjelokupno dalmatinsko školstvo dobilo je hrvatsko obilježje. Već 1872. hrvatski se jezik uvodio u vanjsku službu upravnih i sudskih oblasti, a 1883. hrvatski je postao službeni jezik Zemaljskoga sabora i saborskih odbora, no austrijska se vlada odlučno protivila njegovu uvođenju u vanjsku i unutarnju upotrebu u državnim uredima, pokušavajući na različite načine nametnuti njemački kao isključivi službeni jezik državnih ustanova. Učvršćenje dualističkoga sustava, izričito protivljenje dalmatinskih Srba nakon 1879., kao i činjenica da je Narodna stranka, pripadajući vladinoj većini u austrijskom parlamentu, počela voditi politiku malih ustupaka (»mrvica«), uvjetovali su promjenu njezine politike u svezi s pitanjem sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Iako od njega načelno nije odustala, Narodna stranka prestala ga je isticati, o čemu svjedoči i to da se u razdoblju između 1877. i 1894. zahtjev za sjedinjenjem nije našao ni na jednoj saborskoj adresi. Hrvatska većina u Zemaljskome saboru vodila je odlučnu borbu za promjenu izbornoga sustava, koji je i nakon izborne reforme iz 1897. ostao takav da je Talijanima u javnome životu osiguravao utjecaj nerazmjeran njihovoj zastupljenosti na dalmatinskome području.

Khuenova politika u Hrvatskoj težila je slamanju obiju hrvatskih oporbenih grupacija. Na udaru njegova režima našle su se zato Stranka prava, radikalna oporbena grupacija koja je isticala pravo Hrvatske na državnu samostalnost izvan okvira Monarhije, i Neodvisna narodna stranka, umjerena oporbena skupina koja se u osnovi zauzimala za hrvatsku državnost u okviru preuređene Monarhije. Izbornim nasiljima i saborskim poslovnikom, kao i nizom represivnih mjera, Khuen-Héderváry je do kraja 1880-ih uspio slomiti Stranku prava i Neodvisnu narodnu stranku, pri čemu mu je pomoglo to što su one bile u žestoku sukobu oko koncepcije rješavanja hrvatskoga pitanja pa zbog toga nisu mogle ostvariti nikakvu suradnju. Sukob među hrvatskom oporbom nije prevladan ni nakon što su 1894. obje stranke prihvatile istovjetan politički program, prema kojemu bi se pitanje hrvatske državnosti rješavalo u okviru preuređene Habsburške Monarhije. Suradnju hrvatske oporbe nisu potaknuli ni sve glasniji zahtjevi mlade hrvatske, ali i srpske građanske inteligencije, koja se, od 1897. okupljena oko S. Radića i S. Pribićevića, zauzimala za stvaranje snažne fronte otpora Khuenovu režimu. Kada je 1895. u Stranci prava došlo do raskola (iz stranke se odvojila skupina koja se prozvala Čistom strankom prava, s A. Starčevićem i J. Frankom), dio nekadašnje Stranke prava, koji se prozvao Maticom stranke prava, počeo se približavati Neodvisnoj narodnoj stranci, što je dovelo do stvaranja koalicije, koja je na izborima održanima 1897. postigla značajan rezultat.

Osuđujući isključivo državnopravnu politiku hrvatske oporbe i njezino sukobljavanje sa Srbima, mlada hrvatska građanska inteligencija, školovana u Pragu i nadahnuta demokratskim idejama T. G. Masaryka, koja se prozvala Naprednom omladinom, približila se stajalištima Socijaldemokratske stranke, što se pojavila 1895. nastojeći zastupati političke interese ne samo radništva nego i malih obrtnika i seljaka.

Borba za financijsku samostalnost Hrvatske na prijelazu iz XIX. u XX. st. doživjela je vrhunac u narodnom pokretu 1903. U prerastanju skupštinske akcije u protumadžarski pokret širokih razmjera bitnu je ulogu, uz socijaldemokrate, imala Napredna omladina, koja je uspjela pokrenuti šire slojeve u gradovima i na selima. Pokret je naišao na snažan odjek u Dalmaciji, gdje su političari potkraj 1903. pokušali preuzeti inicijativu u rješavanju hrvatskoga pitanja. Za razliku od političara u Hrvatskoj i Slavoniji, koji su hrvatsko pitanje do tada nastojali rješavati koncentrirajući se ponajprije na problem njezina odnosa prema Ugarskoj, dalmatinski političari, na čelu s F. Supilom i A. Trumbićem, nastojali su ga riješiti uzimajući u obzir širi kontekst aktualnih zbivanja. Držeći da je njemački »prodor prema istoku« glavna opasnost za sve narode na tome putu, nastojali su Hrvate, Srbe i Talijane uvjeriti u potrebu suradnje protiv njemačke politike. Sukob između Italije i Austro-Ugarske kao i promjena u vanjskoj politici Srbije nakon državnog udara 1903 (tj. napuštanje politike oslanjanja na Austro-Ugarsku) išli su im pritom na ruku. U slučaju Habsburške Monarhije, zajednički istup protiv njemačkog »prodora na istok« podrazumijevao je uključivanje svih opozicijskih snaga iz svih hrvatskih zemalja u borbu protiv dualizma. To je značilo pružiti potporu politici madžarske opozicije, koja je od kraja XIX. st. počela nastupati sa zahtjevom potpunog osamostaljenja Ugarske, uzrokujući krizu dualizma koja se 1903. počela zaoštravati na pitanju zahtjeva za stvaranje madžarske vojske i gospodarskog osamostaljenja Ugarske. Procjena je bila da bi madžarska oporba, ako joj hrvatska politika pomogne da dođe na vlast u Ugarskoj i kada ona ostvari svoje ciljeve, bila spremna riješiti hrvatsko pitanje.

Nositelji političkoga koncepta koji se nazvao politikom »novoga kursa« predviđali su da se hrvatsko pitanje rješava etapno, polazeći od postojećega državnopravnoga položaja Hrvatske. Zato su na prvome mjestu navodili zahtjev za sanaciju povrjeda Nagodbe i provođenje reformi u liberalnome duhu radi demokratizacije političkoga života. Politika »novoga kursa« predviđala je proširenje hrvatske autonomije u smislu osiguranja financijske samostalnosti, a nakon toga bi, u skladu s Hrvatsko-ugarskom nagodbom, došlo do sjedinjenja Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom. Ta je politika sadržavala i zamisao o stvaranju južnoslavenske države, no ona nije ulazila u njezine primarne političke ciljeve.

Politiku »novoga kursa« prihvatile su sve hrvatske i srpske oporbene grupacije osim frankovaca i Radićeve Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS). Na sastanku predstavnika hrvatskih oporbenih grupacija iz banske Hrvatske i Dalmacije održanome početkom listopada 1905. u Rijeci prihvaćena je Riječka rezolucija, kojom je izražena potpora borbi Madžarske koalicije za personalnu uniju. Desetak dana poslije, na sastanku održanome u Zadru, politiku »novoga kursa« prihvatile su i srpske oporbene grupacije, uvjetujući svoj pristanak priznanjem ravnopravnosti srpskoj narodnosti u Hrvatskoj. Na kraju su se politici »novoga kursa« priključili i dalmatinski Talijani. Potkraj 1905. zagovornicima politike »novoga kursa« u banskoj Hrvatskoj pošlo je za rukom stvoriti Hrvatsko-srpsku koaliciju, grupaciju stranaka koja je na izborima održanima u svibnju 1906. iznijela pobjedu. Potkraj srpnja, nakon mnogobrojnih teškoća, Hrvatsko-srpska koalicija preuzela je vlast. No u tome trenutku politika »novoga kursa« više nije imala nikakvih izgleda da se ostvari u praksi. Prije nego što je Koalicija preuzela vlast, Madžarska je koalicija postigla sporazum s krunom, odustavši, barem samo privremeno, od zahtjeva za personalnom unijom. Povratak na dualističku politiku odmah se odrazio na odnose između dviju koalicija, koji su od početka njihove suradnje bili prilično zategnuti. Madžarska je vlada tek u svibnju 1907. poduzela političku akciju (»željezničarska pragmatika« o uvođenju madžarskoga jezika kao službenoga na hrvatskim prugama) kako bi srušila Hrvatsko-srpsku koaliciju s vlasti, što joj je na kraju i uspjelo. U međuvremenu, borbu protiv Hrvatsko-srpske koalicije vodili su frankovci, uz potpo