gotika (njem. Gotik, od kasnolat. gothicus: koji pripada Gotima), stilsko razdoblje u srednjovjekovnoj umjetnosti; najsamostalniji stilski izričaj zapadnoeuropske umjetnosti nakon antike. Javila se u prvoj polovici XII. st. u sjeverozapadnoj Francuskoj (Île-de-France); u pojedinim je zemljama trajala različito, a nestala je krajem XV. st., premda su se i poslije javljale gotizirajuće tendencije. »Arte gotica« prvotno je bio prijeziran naziv kojim je G. Vasari htio izraziti da je, s gledišta talijanske renesanse, taj stil barbarski. S obzirom na razvojne faze dijeli se na ranu, visoku i kasnu gotiku; prvi su joj širitelji bili cisterciti (→ cisterciti; cistercitsko graditeljstvo), dok su nositelji visoke i kasne gotike bili prosjački redovi (dominikanci, franjevci) i građanstvo.
Graditeljstvo
Gotika je nastala i razvila se kao nov arhitektonski izraz i sustav građenja. Umjesto dotadašnjih teških i masivnih romaničkih građevina, za koje su karakteristični polukružni svodovi i lukovi, podizale su se znatno veće i smjelo konstruirane građevine u kojima prevladavaju šiljasti lukovi i svodovi. Gotička katedrala zadržala je bazilikalni tlocrt, ali je za razliku od romaničke, koja je koncipirana kao skup prostora, postigla prostornu cjelinu, obogaćenu većim brojem uzdužnih brodova, poprečnim brodom (transeptom), znatno proširenim korom i višekutnom apsidom s radijalno raspoređenim kapelama. Brodovi su odijeljeni nizom kamenih stupova, koji se povrh kapitela granaju u rebra; ona se pak spajaju u šiljaste lukove i tvore kostur, koji nosi svod i krovište. Izvana je građevina poduprta čvrstim potpornim stupovima (kontraforima) i potpornim lukovima, koji joj daju stabilnost, a ujedno i dekorativna obilježja. Kontrafori završavaju šiljastim tornjićima (fijale), s kovrčastim kamenim ukrasima (rakovice, pužarice) na rubovima. Rasterećeni zidovi razrješavaju se u ukrasne galerije ili velike prozore, koji u šiljastim dijelovima imaju ornamentalna mrežišta. Na pročelju gotičkih katedrale nalaze se obično po dva visoka i šiljasta zvonika, kojima je naglašena dominacija vertikale u cijelom sustavu, a iznad sjecišta glavnoga broda s poprečnim uzdiže se tanki i vitki krovni tornjić. Sve bogatija primjena dekorativnih elemenata dovela je poslije do razvojnoga stupnja koji se u Francuskoj naziva gothique flamboyant (plamena gotika), a u Italiji gotico fiorito (cvjetna gotika).
Dosljedna uporaba šiljastoga luka, rebara i kontrafora došla je prvi put do punoga izražaja u crkvi Saint-Denis kraj Pariza sredina XII. st. Ranomu razdoblju pripada pariška Notre-Dame, a kasnijemu katedrale u Reimsu, Amiensu i Laonu. Gotika se preko Strasbourga širila u područje Rajne i dalje u Njemačku (Köln, Freiburg im Breisgau, Ulm), Podunavlje (Regensburg, Beč) i ostale europske zemlje; u Engleskoj se obogatila novim varijantama u konstrukciji svodova (London, Wells, Lincoln). U Italiji su se više primjenjivali njezini dekorativni negoli konstruktivni elementi (Firenca, Siena, Orvieto). Velik je zamah doživjelo i svjetovno graditeljstvo, posebno u gradovima. Ono je preuzelo oblike i motive katedralnoga graditeljstva. Tako su nastali burgovi, gradske vijećnice, palače, hospiciji, gradske kuće.
Kiparstvo
Gotičku građevnu skulpturu karakteriziraju dekorativne klesarije s biljnim motivima, kojima su ukrašeni ponajprije kapiteli. U Francuskoj se figuralna skulptura pojavila na pročeljima i timpanima katedrala (Chartres, Senlis, Reims, Pariz), na kojima se oblikovao novi ikonografski program (starozavjetni i novozavjetni likovi, prizori iz Kristova i Marijina života te iz života svetaca), za razliku od strogo eshatološke tematike romaničkih portala. Skulptura je bila usko vezana uz arhitekturu, pa i onda kada je napustila početnu ukočenost i postigla stanovitu pokretljivost (kontrapost). Arhitektonskom povezanošću sa zidom (s konzolom pod nogama i baldahinom nad glavom) gotički je kip postigao novi prostorni odnos, koji je bio u uskoj vezi s oblikovnom izražajnošću nastalom naboranošću odjeće; sklad tijelo–odjeća klasične katedralne skulpture uskoro je nestao; draperija se posebno naglašavala dok su lica poprimila izdužen izraz. Francuska plastika, poput graditeljstva, zračila je cijelom Europom. U Španjolskoj su se skulpturalni portali podizali u Navarri, u Santiago de Campostela, Burgosu; za Englesku su karakteristični pojedinačni plastični ciklusi; znamenit figuralni portal ima katedrala u Welsu. U Njemačkoj su se figuralni portali pojavljivali potkraj XIII. st. (Freiburg im Breisgau, Köln, Regensburg). U XIV. st., pod utjecajem misticizma, osobito u Njemačkoj, skulptura se oslobodila arhitektonskoga utjecaja pa su nastali tzv. pobožni likovi. Kiparska se djelatnost premjestila iz anonimnih radionica (Bauhütten) u umjetnička središta kraljevskih dvorova (Pariz, Dijon, Prag), koji su tzv. mekanim stilom (internacionalne gotike) donijeli vlastiti oblikovni jezik. Najznačajniji su radovi tzv. lijepe Madone (nastale 1390–1430). Poslije je gotička skulptura u pojedinim zemljama imala različite tijekove.
Slikarstvo
Velike plohe gotičkih prozora omogućile su procvat slikanja na staklu (vitrail), u kojem je prednjačila Francuska (Chartres, Le Mans, Laon, Sainte-Chapelle u Parizu); pritom su od sred. XIII. st. cvale iluminacije rukopisa (liturgijske knjige, osobito brevijari). Slikarstvo je u Italiji imalo posebno mjesto, jer je talijanska arhitektura sačuvala zidne površine za slikanje fresaka. Tako je Giotto stvorio novi monumentalni stil, koji se zadržao sve do renesanse. Od druge polovice XIV. st., ugl. posredstvom Italije (Gentile da Fabriano, Pisanello), uz iluminacije se razvijalo i uljeno slikarstvo i na drugim područjima (Češka slikarska škola, Avignonska škola); slikarstvo je postajalo sve značajnijim, a djelima braće H. i J. van Eycka konačno je nadmašilo skulpturu. U Njemačkoj su uljeno slikarstvo razvijali Majstor Francke i S. Lochner, dok su M. Schongauer, A. Dürer i M. Grünewald svojim radovima označavali prijelaz iz gotike u renesansu.
Umjetnički obrt
Posebnu vrijednost imaju zlatarska i drvorezbarska umjetnička djela, na kojima se, u reduciranim razmjerima, javljaju glavni motivi gotičke arhitektonske dekoracije. Središta umjetničkoga obrta bili su Pariz i Limoges (radovi u emajlu), zatim flandrijski gradovi, pa London, Köln, Firenca, Siena, Venecija. Visoke je domete postiglo i vezivo (liturgijsko ruho) i tapiserija.
Gotika se u Hrvatskoj javila s relativnim zakašnjenjem, no njezino je trajanje, osim u »gotičkim stoljećima«, tj. u XIII. i XIV. st. (kada određuje likovno stvaralaštvo cijele zapadne Europe), obilježilo stvaralaštvo XV. i XVI. st. (trogirska i šibenska katedrala), gdjegdje i do XVII. st. Prepletanje stilova na gotičkim spomenicima (primjese romanike, renesanse), posebice u Dalmaciji, govori o tome da se u Hrvatskoj uz izravne odraze europski likovni razvoj može pratiti i domaći likovni izraz prilagođen vlastitim mogućnostima i potrebama. Pritom je uočljivo da su sjeverni krajevi ostali otvoreni strujanjima iz srednje Europe, dok su primorski krajevi svoj likovni izraz vezali uz talijanske uzore. Ranu gotiku obilježavaju jasna rješenja u tipologiji cistercitskih izvedenica: cistercitska crkva u Topuskome 1205–11., franjevačka crkva sv. Franje u Puli iz 1280-ih. Najznačajnija građevina toga doba, zagrebačka katedrala, 1264–75., dostigla je vrhunac stila prenesena iz zapadnoeuropske umjetnosti; iz toga je razdoblja i dominikanska crkva sv. Marije Magdalene u Čazmi te biskupska kapela na Medvedgradu. Redovničke crkve podizane u sklopovima samostana (XIII–XVI. st.) uz određenu arhitektonsku strogoću katkad imaju zasebne inačice: Dominikanska crkva u Dubrovniku višekutno svetište, a franjevačke crkve u Dubrovniku, Šibeniku i Zadru produženi kor u svetištu. Za franjevačke crkve u sjevernoj Hrvatskoj uz jednobrodnost je karakterističan i tlocrt u kojem svetište postaje veće i višekutno s potpornjacima (Sv. Duh u Požegi, Remetinec, Voćin). Poč. XIV. st. podignute su mnoge župne crkve, a gradile su se i plemićke crkve (Brinje, Ružica). Profano graditeljstvo u XIV. st. prihvatilo je rana gotička rješenja (oblikovanje portala), u XV. st. ovladala je moda gotico fiorito, osobito na zgradama javne namjene (trogirska Vijećnica). U primjerima novoutemeljenih gradova, Stona i Maloga Stona (1335) te Paga (1445), ostvarene su cjeline planiranih gradova. Kiparstvo karakterizira nabava umjetnina s vanjskoga tržišta te dolazak stranih majstora (Bonino iz Milana). Prisutni su bili i domaći majstori (Mavar u Trogiru, Ivanče Corbo u Dubrovniku). U XV. st. kiparstvo je odredio utjecaj Jurja Dalmatinca. Posebno su značajni kiparski radovi u drvu: Gospini likovi, raspela (J. Petrović). U sjevernoj Hrvatskoj arhitektonsku plastiku karakteriziraju kasnogotički svodovi (Remetinec, Lepoglava), portali (Lepoglava, Sv. Marko u Zagrebu), drveni oltari (Remete, Remetinec, zagrebački krilni oltar). Slikarstvo na jadranskoj obali već je od XIV. st. bilo obogaćeno radovima najveće vrsnoće (P. Veneziano). Razdoblje su obilježili Blaž Jurjev Trogiranin, koji je djelovao u većini dalmatinskih gradova; na nj su se nadovezali Dubrovčani M. Junčić i I. Ugrinović, dok je L. Dobričević obilježio prijelaz na renesansu. Slikarstvo u Istri, u dodiru sa sjevernjačkim smjerovima, doživjelo je procvat zidnoga slikarstva (Ivan iz Kastva, tzv. Šareni majstor). U sjevernoj Hrvatskoj ima fragmentarno sačuvanoga zidnoga slikarstva (kapela sv. Stjepana na Kaptolu u Zagrebu, Lobor) pretežno iz kruga gornjotalijanskih majstora, dok radovi iz XV. st. pripadaju krugu internacionalne gotike (Martinščina, Belec). Umjetnički obrt karakteriziraju zlatarski (Nin, Split, Dubrovnik, Zadar – škrinja sv. Šimuna, rad Franje iz Milana) i drvorezbarski (korske klupe) radovi.
