romanika (prema latinskom Romanus: rimski), stilsko razdoblje u zapadnoeuropskoj umjetnosti koje je trajalo otprilike od 1000. do 1250. Ta je kronologija samo uvjetna jer se može ustanoviti izrazita dijakronija između različitih područja. Dok je primjerice u drugoj polovici XII. st. romanika cvjetala u Španjolskoj, Italiji, južnoj Francuskoj, Hrvatskoj, Njemačkoj, već od 1140. najavljivalo se razdoblje gotike u sjevenoj Francuskoj; B. Antelami, veliki romanički talijanski kipar, radio je u Parmi na krstionici i katedrali pola stoljeća nakon izgradnje gotičkoga St. Denisa. Određenje stila naslijeđeno je iz XIX. st., kada je izmišljen termin romanika kako bi se označila umjetnost prvoga srednjovjekovnog stila, prije gotike. Kao što mu ime kaže, određen je u odnosu na rimsku umjetnost jer se mislilo da iz nje derivira. Razdoblje romanike nije jedinstveno i može se razlučiti nekoliko razvojnih faza. Doba mutacije smješta se oko 1000., kada se uočavaju inovacije koje će omogućiti razvoj novoga stila, a to se doba naziva »stoljeće oko tisućite«. To razdoblje, okvirno, od 960. do 1060. čini prijelaz između ranog i zreloga srednjeg vijeka. No više nego cezura, to je doba most između dviju razvojnih faza impregnirano kontinuitetom. To je i doba stvaranja novih dinastija, Otona (962), pa nakon njih Salijevaca (1024), koji su činili temelj budućega Svetoga Rimskoga Carstva. Francusko kraljevstvo dobilo je novu dinastiju Kapetovića (987). Kršćanstvo se širilo na srednju Europu (Poljska), pa i Skandinaviju, a u Španjolskoj je postupno potiskivalo Arape. Unutarnja evolucija Crkve također je bitan razvojni čimbenik. Monastička reforma pokrenuta u Clunyju, ali i Gorzeu u zemljama Carstva te Glastonberyju u Engleskoj gotovo istodobno pokreće Europu. Taj je monastički pokret rezultirao novim položajem Crkve u društvu koji je kulminirao u doba grgurovske reforme u drugoj polovici XI. st. Oko 1000. protagonisti novog umjetničkoga života postali su: biskupi naručitelji i graditelji – Egbert u Trieru, Notger u Liègeu, Bernward u Hildesheimu, Aribert u Milanu, Fulbert u Chartresu; veliki opati – Maieul i Odilon u Clunyju, Gauzlin u Saint-Benoît-sur-Loire; uz njih, Romuald iz Ravene u Pompozi, zajedno s drugim učenim crkvenim ljudima poput sv. Petra Damianija ili Guida iz Arezza.
Početke toga razdoblja historiografija prepoznaje kao »treću karolinšku renesansu«, a nakon toga strogo definirano stilsko razdoblje rane romanike. Razlike su između sjevera i juga evidentne. Na jugu se prepoznaje »prva mediteranska romanika«, koju karakterizira plastička artikulacija fasada lezenama i plitkim nišama koje ritmiziraju plohu: u Kataloniji (Cardona), sjevena Italiji (Noli), Burgundiji (Tournus), Hrvatskoj. Na prostoru Carstva, za otonske i salijske dinastije, dominirao je tradicijski westwerk (Sv. Pantaleon u Kölnu, kraj X. st., nešto poslije Speyer), koji se ubrzo pretvorio u harmoničnu fasadu, dvostruki kor (Hildesheim). Sjeverno od Loire razvija se svetište – ešelonirane apside (Cluny), deambulatorij sa zrakastim apsidiolama (Clermont-Ferrand, Tournus), toranj portik (Saint-Benoît-sur-Loire). Skulptura je i dalje vezana uz arhitekturu, ali je novi položaj Crkve u društvu nalagao iznošenje programa na pročelje. Ta eksteriornost prvo se pokazala plitkim reljefima kao aplikacijama na pročelju. Rijetki su figuralni prikazi (Saint-Genis-des-Fontaines, nadvratnik). Skulptura u metalu ekspresivnija je i plastičkija (Majka Božja iz Essena, oko 1000., Gerovo raspelo, kraj X. st.), čak i kada je riječ o reljefu (brončane vratnice u Hildesheimu).
S pojavom prvih konstrukcija arhitekture i prvih velikih portala od sedmoga desetljeća XI. st. nastupilo je doba zrele romanike. Regionalizam iskaza bitno je obilježje romanike. Tako se prepoznaje hodočasnička arhitektura na putu za Santiago de Compostela (Conques, Limoges, Toulouse), koju obilježava trobrodni transept s apsidiolama, svetište s deambulatorijem i zrakastim kapelama, pročelje s tornjevima. Bočni brodovi križno su presvođeni, nad njima su galerije, a glavni je brod bačvasto svođen. Druga je skupina crkava s nizom kupola (Angoulême, Solignac, Cahors). U Njemačkoj se odražava bipolarnost (Maria Laach, kraj XI. st.) i tradicijski westwerk, jednako kao u Normandiji (Jumièges). Razvija se harmonična fasada s dva tornja (Saint Etienne, Caen). U Italiji se vraća rstrokršćanska tipologiji, a nova estetika pokazuje artikulacijom fasada (galerije na pročelju, Parma, XII. st.).
Portali su mjesta razvijanja ikonografskih programa pobjedničke Crkve. U Francuskoj je naglasak na luneti portala (Moissac), u južnoj se Francuskoj razvijaju pročelja poput slavoluka (Saint Trophime, Arles), u Kataloniji s nizom registara (Ripoll). Figuralna plastika prekriva kapitele u crkvama i klaustrima. Od početka XII. st. pojavili su se veliki kipari po imenima ili opusu: Wiligelmo u Modeni u početku XII. st., majstor iz Cabestanyja u Kataloniji i južnoj Francuskoj, Burgundiji, a potom najveći, B. Antelami u posljednjoj četvrtini XII. st. u Parmi, Fidenzi i drugdje.
Kasniji izdanci stila ugl. su paralelni s velikim gotičkim inovacijama sjeverozapadne Europe, a koristi se često gotička morfologija (Vezelay).
Romaničko monumentalno slikarstvo koje je ukrašavalo sakralnu arhitekturu vrlo je slabo sačuvano, što donekle otežava praćenje stilsko-razvojnih linija, odn. definiranje umjetničkih krugova i radioničke pripadnosti pojedinih ciklusa. Općenito, romaničko slikarstvo karakterizira linearna, plošna stilizacija i shematsko pojednostavnjivanje likova, bez težnje realističnom opisivanju stvarnosti te, vrlo često, kontrastni odnosi boja. Početci romaničkoga slikarstva na zapadu (XI. st.) obilježeni su naslijeđem otonske umjetničke tradicije, a u XII. se stoljeću definirao zreloromanički slikarski stil, stalno praćen novim poticajima bizantizama koje su donosili umjetnici s istočnog dijela Mediterana. Karakteristična romanička stilistika začeta je u velikim benediktinskim opatijama, među kojima je vjerojatno najznačajnija bila ona u Montecassinu u juž. Italiji.
Romaničko slikarstvo u Italiji, osobito u sjevernim predjelima, u početku je obilježeno reminiscencijama na otonsku tradiciju, što pokazuju freske u crkvama San Vincenzo a Galliano (1007) ili San Pietro al Monte u Civateu (kraj XI. st.). Neprekidno su međutim prisutna i bizantska stilska obilježja te tradicijska sklonost tehnici mozaika, u kojoj je bila dekorirana i opatijska crkva u Montecassinu (XI. st.), a najznačajnije mozaičke cikluse danas čuvaju crkva sv. Marka u Veneciji (XII–XIII. st.) te crkve u Palermu i Monrealeu na Siciliji (XII. st.). Među najznačajnije primjere zidnoga slikarstva ubrajaju se opsežan ciklus u crkvi Sant’Angelo in Formis (XI. st.), ciklus fresaka u donjoj crkvi San Clemente u Rimu (oko 1100), te freske u kripti akvilejske katedrale (XII. st.).
Francusko zidno slikarstvo romaničkoga razdoblja pokazuje veliku raznolikost, od tipično »zapadnjačkih« kompozicija na svijetlim pozadinama, iznimno naglašene stilizacije (Saint-Savin sur Gartempe, do 1100; Saint Martin, Vicq, XII. st.), do onih koje očito slijede tradicije bizantskog slikarstva (Berzé-la-Ville, XII. st.).
Najcjelovitiju sliku romaničke umjetnosti pruža španjolsko slikarstvo, sačuvano u popriličnom broju spomenika na prostoru Katalonije. U najboljim djelima španjolskog zidnoga slikarstva, koje obilježava izrazito kontrastan kolorit i do krajnosti dovedena stilizacija figura (San Clemente de Tahull; Santa Maria de Tahull, oko 1123), s talijanskim i francuskim impulsima spajaju se elementi vizigotskog i mozarapskoga ranosrednjovjekovnog naslijeđa.
Najznačajnija središta ranoromaničkog i zreloromaničkog slikarstva na prostoru današnje Njemačke i Austrije bili su Reichenau (Sankt Georg, Oberzell, kraj X. st.; Sankt Peter und Paul, Niederzell, oko 1120), Regensburg i Salzburg (Stiftskirche, Lambach, kraj XI. st.), a značajni primjeri romaničkoga slikarstva u Engleskoj nalaze se u katedralama Canterburyja (XII. st.) i Winchestera (XIII. st.).
Romaničko razdoblje njegovalo je također tradiciju iluminiranih rukopisa, koji su se izrađivali i čuvali u samostanima diljem cijele Europe, a neke od najznačajnijih romaničkih škola iluminacija vuku tradiciju iz ranosrednjovjekovnog razdoblja (Regensburg, Salzburg, Montecassino). Među najznačajnije samostanske škole XII. st. ubrajaju se Saint-Amand i Cîteaux.
Romanika u Hrvatskoj
Romanika je nejednako zastupana i u pojedinim hrvatskim područjima. Dok su u sjevernim krajevima spomenici malobrojni i odaju receptivnost sredine podložne izravnim vanjskih utjecajima, intenzivan razvoj dalmatinskih komuna omogućio je bogatu umjetničku djelatnost i stvaranje kreativnih žarišta (Zadar i Split u XI. st.). Različite povijesne okolnosti uvjetovale su i to da su spomenici u Istri i Dalmaciji mnogo bolje očuvani negoli oni u unutrašnjosti. Romaničke regionalne varijante izražene su u Hrvatskoj ne samo u različitome razvojnom stupnju pojedinih područja nego i u različitosti prevladavajućih vanjskih utjecaja (Venecija, Lombardija, Apulija, Bizant), ili jačoj lokalnoj antičkoj i predromaničkoj baštini.
Intenzitet građevne djelatnosti izražen je ponajprije u obnavljanju ili izgradnji zidina i utvrda (Poreč, Pula, Krk, Osor, Rab, Zadar, Dubrovnik), podizanju zgrada javne namjene, loža i palača (Poreč, Motovun, Pula, Rab, Split), ali i stambenih zgrada, ugl. u XIII. st. (Poreč, Trogir, Split, Rab, Hvar). U sjevernim dijelovima Hrvatske pojedini feudalni burgovi XIII. i XIV. st. nose romaničke arhitektonske elemente (Samobor, Medvedgrad, Okić i dr.).
Ipak, sakralna je arhitektura imala primat u razvoju oblika. U XI. st. trijumfalna crkva prvi je put iznijela skulpturu na pročelja nastojeći stvoriti arhitektonsko-skulptorsku tektonsku cjelinu, a nove liturgijske potrebe naglasile su svetište građevine. Niz trobrodnih bazilika XI. st. (Sv. Martin u Svetom Lovreču, Osor, Supetarska Draga, Sv. Andrija na Rabu, Sv. Marija u Zadru) u oblikovanju odaju utjecaje lagunarnoga prostora (korintski akantusovi kapiteli po uzoru na Akvileju, dekoracija pročelja po uzoru na Pomposu). Druga je skupina spomenika izrasla iz domaće predromaničke tradicije naglašavajući plastičnu artikulaciju (Sv. Petar i Mojsije u Solinu, Sv. Nedjeljica u Zadru, Sv. Nikola u Splitu).
Zvonik i kapitularna dvorana Sv. Marije u Zadru koje je podignuo kralj Koloman (1105–11) prvi je spomenik zrele romanike u Hrvatskoj. U XII. st. pregrađivale su se stare katedrale (Krk, Rab, Zadar, Dubrovnik) i samostanske crkve (Sv. Krševan u Zadru, 1175). Ostvareni su utjecaji Apulije (Sv. Marija na Mljetu), Lombardije – naizmjenično nizanje stupa i svežnjastog stupa (Zadar), Venecije – kolorizam pročelja (Draguć, Rab). Raskošno ukrašena pročelja zadarske katedrale i crkve sv. Krševana mogu se usporediti s toskanskom arhitekturom. U regionalnim razmjerima Zadar je utjecao na arhitekturu cijele sjeverne Dalmacije (zabatni portali, kubični kapiteli, srpasti lukovi itd.). U tipološkom smislu raznolikije su manje građevine, primjerice jednobrodne crkve sa zvonikom na pročelju (Banjevci, Petrčane, Dobrinj, Sv. Ilija kraj Bala, Gajana), trolisti (Sv. Nikola u Ninu, Sv. Krševan na Krku, XII. st.), dvoapsidalne crkve u Istri (Vižinada, Bale). Zvonici su jedan od najmonumentalnijih zadataka romaničke arhitekture. Ranoromanički su zatvorenoga tipa (Gospa od Zvonika, Split, XI. st., Sv. Ivan i Andrija na Rabu, XII. st.), a od zvonika Sv. Marije u Zadru (1105) rastvaraju se katovi i naglašava vertikalizam (zvonik rapske katedrale, XIII. st., splitske katedrale, XIV. st.). U sjevernoj Hrvatskoj sačuvani su minimalni tragovi romaničke arhitekture (Topusko, XII. st., Rudine, Glogovnica, Čazma i dr.).
Kiparstvo kao najodličnija grana likovnog izražavanja u hrvatskoj umjetnosti razvijalo se u uskoj vezi s arhitekturom. Ranoromanička skulptura XI. st. ponovno je uvela ljudski lik u narativnoj didaktičnoj ulozi (pluteji iz Sv. Nedjeljice u Zadru, pluteji Sv. Lovre u Zadru, lik hrvatskih vladara iz splitske krstionice), a ostvarene su prve portalne kompozicije s teofanijskim prikazima (portal Sv. Lovre u Zadru) na kojima se postupni rast plasticiteta potpuno definira. U luku od tih, u europskim razmjerima ponajboljih skulptura XI. st., pa sve do okašnjelih romaničkih kapitela u klaustru samostana Male braće u Dubrovniku (Mihoje Brajkov iz Bara, XIV. st.) ističe se nekoliko velikih kipara. Andrija Buvina izradio je 1214. drvene vratnice splitske katedrale, a majstor Radovan 1240. portal trogirske katedrale, sažimljući i nova gotička htijenja. Od kamene plastike ističu se reljef majstora Otta i reljef »Navještenja« u zvoniku splitske katedrale (XIII. st.), propovjedaonice u Splitu, Trogiru i Dvigradu, ciborij u Trogiru, portal zadarske katedrale, a među drvenim reljefima korne klupe splitske katedrale (XIII. st.). Njima valja pridružiti nekoliko drvenih raspela (Bale, Galižana, Gračišće, Zadar, Split).
Monumentalno zidno slikarstvo sačuvano je fragmentarno, iako nije zaostajalo za drugim umjetničkim granama. Ranoromaničkomu razdoblju (XI. st.) pripadaju freske iz crkve sv. Mihovila kraj Stona, ostatci fresaka dubrovačke katedrale, freske u crkvi sv. Ivana kraj Šilova Sela na otoku Šipanu te freske u crkvi sv. Martina u Svetom Lovreču Pazenatičkome, benediktinskoj crkvi sv. Mihovila nad Limskim kanalom i crkvi sv. Agate u Kanfanaru (Istra). Svojom različitošću ti ciklusi pokazuju da su njihovi umjetnici slijedili praksu vrlo udaljenih umj. središta. Tijekom zreloromaničkoga razdoblja javili su se također istodobno, i u Dalmaciji i u Istri, ciklusi koji su slijedili praksu različitih izvorišta; neki od njih pokazuju naglašena zapadna stilska htijenja (Zvonik Sv. Marije u Zadru, početak XII. st.; Sv. Foška u Peroju, XII. st.; crkva u Srimi kraj Šibenika, kraj XII. st.), a drugi, pretežito zadarski primjeri, ostali su vjerni bizantizirajućim stilskim obilježjima (Kapitularna dvorana Sv. Marije u Zadru, 1111; Sv. Krševan u Zadru, XII/XIII. st.; Sv. Petar Stari u Zadru; Sv. Jerolim u Humu, kraj XII. st.). U razdoblju koje se naziva kasnom romanikom, a odnosi se na drugu polovicu i kraj XIII. st., nastale su freske u katedrali sv. Stošije u Zadru, freske u Donjem Humcu na Braču te u crkvi sv. Vincenta u Svetvinčentu u Istri. Rustično slikarstvo samoga kraja XIII. st. ostavilo je tragove u crkvama istarskoga ladanja: Sv. Elizeju u Draguću, Sv. Mariji Magdaleni u Bazgaljima i dr.
Jedini sačuvani spomenik u najmonumentalnijoj tehnici – mozaiku – porečki je ciborij (1277), a tako je bila urešena i apsida zadarske crkve sv. Krševana (XII. st.). Među slikama na dasci ističu se slikana raspela i prikazi »Majke Božje s djetetom« (Hvar, Zadar, Šibenik, Trogir, Dubrovnik), ugl. iz XIII. st., bizantsko-venecijanskoga karaktera. Minijature u kodeksima izrađivale su se u dalmatinskim skriptorijima (Osor, Zadar, Šibenik, Split, Zagreb i drugdje), a zapaženi su utjecaji Montecassina i Bologne.
Zlatarstvo je prema pisanim izvorima cvalo u razdoblju romanike, a spominju se i mnogi majstori. Mnogobrojni relikvijariji, korice knjiga, križići, liturgijsko posuđe čuvaju se u crkvenim riznicama Hrvatske.
