struka(e): kazalište | film
vidi još:  Filmski leksikon
Radić, Tomislav
hrvatski filmski, kazališni i televizijski redatelj i scenarist
Rođen(a): Zagreb, 8. XII. 1940.
Umr(la)o: Zagreb, 7. III. 2015.
ilustracija
RADIĆ, Tomislav, prizor iz filma Živa istina

Radić, Tomislav, hrvatski filmski, kazališni i televizijski redatelj i scenarist (Zagreb, 8. XII. 1940Zagreb, 7. III. 2015). Diplomirao je 1962. komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu te 1973. kazališnu režiju na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu, na kojoj je 1978–91. predavao glumu i kazališnu režiju (dekan 1982–84). Od 1968. stalni suradnik Televizije Zagreb (poslije Hrvatske radiotelevizije), 1998–2000. glavni urednik Dramskoga programa.

Kazališnom režijom bavio se od 1964. Režirao je pedesetak djela u zagrebačkim kazalištima te na Dubrovačkom ljetnom festivalu (Timon Atenjanin Williama Shakespearea, Majka Courage i njezina djeca Bertolta Brechta, Ničija zemlja Harolda Pintera, Kafetarija Carla Goldonija, Dundo Maroje Marina Držića, Romanca o tri ljubavi te Bard Antuna Šoljana i dr.). Među njegovim su najpoznatijim predstavama Stilske vježbe Raymonda Queneaua, koja je igrana punih 50 godina, 1968–2018., kao najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom postavom, te Gospodsko dijete Kalmana Mesarića, Čaruga Ivana Kušana, Matijaš grabancijaš dijak Tituša Brezovačkoga, Kate Kapuralica Vlaha Stullija i Emigranti Sławomira Mrożeka, a više je puta uspješno režirao komade Alana Ayckbourna. Pomno je psihološki planirao scenu i posvećivao se glumačkomu doprinosu predstavi.

Režirao je osam dugometražnih igranih filmova, kojima je najčešće i scenarist; obilježava ga specifičan rad s glumcima i sklonost suvremenoj tematici, najčešće naglašeno urbanoj. Prvijencem Živa istina (1972), u kojem prikazuje tjeskone glumice bez zaposlenja u okruženju bešćutnih institucija, ostvario je iznimno moderan spoj igranoga i dokumentarnoga filma u igranofilmskom obliku metodâ direktnoga filma; film je izazvao negodovanja vladajućih političkih krugova. Slični su modernistički dometi i metatekstualnoga filma Timon (1973), o kazališnom glumcu koji se poistovjećuje s likom (Shakespeareova Timona Atenjanina) koji tumači. Nakon dulje stanke filmu se vratio početkom 1990-ih adaptacijom društvenokritičkoga romana Luka A. Šoljana (1992., i TV miniserija). Najveće je uspjehe potom postigao duhovitim i kritičkim opservacijama obiteljskih odnosa, Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005., i suscenarist; Velika zlatna arena za na film i Zlatna arena za režiju na festivalu u Puli), s dosljednom imitacijom postupaka amaterskoga filma, i Kotlovina (2011., Velika zlatna arena za najbolji film i Zlatna arena za scenarij), koja se odlikuje kreativnom uporabom dugoga kadra bogate mizanscene; oba filma stilski su na tragu njegovih ranijih modernističkih nagnuća, a istodobno se oslanjaju i na obnovljeni interes za improvizirani film i kameru iz ruke (filmski pokret »Dogma 95«).

Na televiziji je režirao 30-ak dokumentarnih emisija i filmova, TV adaptacije kazališnih predstava i TV drame (I tako dalje, 1977; Ljubica, po Augustu Šenoi, 1979; Soba za odmor, 1982) te miniseriju Osvajanja Ljudevita Posavca (2004). Ostali igrani filmovi: Anđele moj dragi (1995., i TV serija), Holding (2001., i TV serija), Tri priče o nespavanju (2008).

Citiranje:

Radić, Tomislav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 14.7.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/radic-tomislav>.