Ogresta, Zrinko, hrvatski filmski redatelj i scenarist (Virovitica, 5. X. 1958 – Zagreb, 3. VII. 2026). Diplomirao je 1982. filmsku i TV režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu, gdje je radio od 1990. do umirovljenja 2024 (kao redoviti profesor filmske režije od 2004). Stekao je 2017. doktorat umjetnosti, a 2025. izabran je u zvanje profesor emeritus. Nakon zapaženih kratkometražnih filmova (Zabranjena igračka, 1985; Konzerva, 1986) i TV drama (npr. Duet za jednu noć, 1984; Olujna noć, 1987; Leo i Brigita, 1989) režirao je 1991. dugometražni igrani prvijenac Krhotine – kronika jednog nestajanja. Taj film, o utjecaju politike na pojedinačne sudbine, nastao je u scenarističkoj suradnji s Ladom Kaštelan (Zlatna arena za scenarij na filmskom festivalu u Puli 1992), a bio je nominiran za Europsku filmsku nagradu u kategoriji prvog filma. I u daljnjim se igranim filmovima bavio aktualnom problematikom u kontekstu Domovinskoga rata te političke i društvene tranzicije, profiliravši se dosljednim interesom za odnos između pojedinačnog i kolektivnog morala. Socijalna drama Isprani (1995., Zlatne arene za film i režiju), prema motivima novela poljskoga pisca Mareka Hłaska, Crvena prašina (1999., Zlatne arene za režiju i scenarij), djelo u kojem socijalnokritičku dimenziju uokviruje kriminalističkom fabulom, prikazano na Međunarodnoj filmskoj smotri u Veneciji, Tu (2003., Velika zlatna arena za film), film mozaične strukture (omnibus od 6 priča povezanih pojedinim likovima), nagrađen 2004. posebnom nagradom žirija na Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovym Varyma ostvarenja su o emocionalnim traumama i društvenim devijacijama, koja se odlikuju realističkim prikazom likova gubitnika i ugođaja kaotične svakidašnjice marginalnih društvenih slojeva. Odmaknuvši se od neposrednog ratnog i poratnog konteksta, usredotočuje se potom na predočavanje egzistencijalno-moralnih kriza u naglašeno psihološkim filmovima Iza stakla (2008), o ljubavnom trokutu u ambijentu viših urbanih slojeva, i Projekcije (2013), s protagonistima na seansi grupne psihoterapije, u kojem je izmjenama pripovjednih perspektiva dinamizirao komornu priču. Ističući se radom s glumcima, u tim djelima razvidno umijeće sugeriranja nelagode i tjeskobe do vrhunca je doveo u filmu S one strane (2016., Velika zlatna arena za film, Zlatne arene za režiju i scenarij), prikazanom na berlinskome filmskom festivalu, u kojem se vratio Domovinskom ratu, odnosno njegovim posljedicama kao okviru priče o junakinji koju nekadašnji suprug kontaktira pošto je odslužio zatvorsku kaznu zbog ratnog zločina, dosegnuvši vrhunac jedinstva forme i sadržaja u stupnjevanju dramske tenzije te predstavljanju (razrađenim kompozicijama kadrova) odnosa pojavnoga i skrivenoga, dočim je u Plavom cvijetu (2021., Velika zlatna arena za film i Zlatna arena za režiju), o obiteljskim odnosima žena triju generacija, potvrdio trajni interes za poetiku svakidašnjice. Svojim je filmovima redovito bio (ko)scenarist. Jedan od najistaknutijih i najnagrađivanijih (i u inozemstvu) hrvatskih filmskih redatelja nakon 1990., režirao je i namjenske te dokumentarne filmove (o Domovinskom ratu, npr. Doli – krhotine moga djetinjstva, 1992), a 2026. okušao se u kazališnoj režiji postavom dramatizacije romana Slobodana Novaka Mirisi, zlato i tamjan. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2024).
