socijalistički realizam, doktrina, odnosno struja u književnosti i likovnim umjetnostima.
U književnosti, doktrina socijalističkoga realizma formirala se 1930-ih, prvotno u sovjetskoj književnosti, a tu normativnu poetiku nakon II. svjetskog rata preuzele su i književnosti drugih socijalističkih zemalja. Socijalistički realizam nadovezao se na tradiciju realizma, potiskujući njegovu društvenokritičku dimenziju, kako bi se književno djelo u potpunosti podredilo odgojnoj funkciji, kojom se provodila infiltracija vrijednosti socijalizma. Razvijao se i drugdje na književnoj ljevici, posebice u Francuskoj (L. Aragon, Za socijalistički realizam, 1935). Međutim, te su inačice socijalističkoga realizma ostale u doticaju s avangardnim književnim pokretima, a u oporbi s političkim režimima. Termin socijalistički realizam u sovjetskoj književnosti bio je prihvaćen između 1932. i 1934., kada je J. V. Staljin, u razgovoru s književnikom M. Gorkim, pokrenuo stvaranje jedinstvenoga normativnoga književnog modela. Upravo se romani Mati (1906) M. Gorkoga i Poraz (1927) A. A. Fadjejeva smatraju pretečama socijalističkoga realizma. Normativnost je socijalistički realizam ozakonio na Prvom kongresu Saveza sovjetskih pisaca 1934., kada je klauzula o obvezatnom slijeđenju socijalističkoga realizma bila ugrađena u statut Saveza. Filozofsku potporu doktrina je crpila iz djela G. Lukácsa i Todora Pavlova. U skladu s time, socijalistički realizam određuje se kao osnovna metoda književnosti i kritike koja od književnika i kritičara traži da prikazuju stvarnost u duhu socijalističkih vrijednosti te tako služe odgoju radnika prema načelima socijalističke revolucije. Zato je dominantna funkcija socijalističkoga realizma bila socijalno-pedagoška. Iz toga je proizlazila i poetička norma koja je propisivala uporabu tradicionalnih stilskih oblika razvijenih u realizmu i pristupačnost djela širokim čitateljskim masama. Tako su umjetnici, kritičari i teoretičari koji su zagovarali socijalistički realizam bili u stalnom sukobu s avangardnom književnosti te ruskim formalizmom kao njezinim teorijskim pratiteljem. Iznimka su bila jedino ona avangardna djela koja su išla u prilog odgojnim ciljevima socijalističkoga realizma, poput pjesništva V. V. Majakovskoga, koje je sam Staljin uveo u kanon onodobne sovjetske književnosti. Iako su teoretičari socijalističkoga realizma zastupali tezu po kojoj književnost treba poštovati nacionalne razlike (načelo po kojem je umjetnost nacionalna na razini forme, a socijalistička na razini sadržaja), ipak je socijalistički realizam poslužio kao instrument hegemonizacije različitih nacionalnih književnosti ondašnjega SSSR-a, gdje je ruska književnost postala prva i najvažnija. Socijalistički realizam se tako pokazao produženom rukom represivnih mehanizama sovjetskoga totalitarnoga režima. Od književnog smjera realizma socijalistički realizam preuzeo je roman kao temeljni književni oblik, međutim shematizirao je njegov postupak socijalno-psihološke motivacije polarizacijom na pozitivne i negativne junake. Istaknuta je književna vrsta socijalističkoga realizma proizvodni roman (F. V. Gladkov, Cement, 1925; M. A. Šolohov, Uzorana ledina, 1932–60). Postupci realističke poetike u normativnom sustavu socijalističkoga realizma lišavaju se svoje društvenoanalitičke funkcije. Time se provodi nesmetano raspoređivanje likova na socijalističkoj vrijednosnoj ljestvici društvenih, političkih i etičkih načela. Učinak pojednostavnjivanja fabularno-sižejne strukture djela bipolarnom organizacijom svijeta likova bio je apologetski odnos prema sovjetskoj društvenoj stvarnosti. Time se unutarnja struktura djela podvrgava vanjskomu neumjetničkomu postupku lakiranja zbilje (rus. lakirovka dejstviteljnosti). Lakiranje zbilje služilo je prikrivanju društvenih proturječja tek uspostavljenoga socijalističkog poretka, a isticanju samo njegovih dobrih strana. U razdoblju 1941–45. normativni je pritisak socijalističkoga realizma na književno stvaralaštvo slabio, da bi opet ojačao u razdoblju 1946–53. Izvan SSSR-a do napuštanja socijalističkoga realizma došlo je i prije, pa se tako u hrvatskoj književnosti za njegovo napuštanje zauzimao već 1949. P. Šegedin na II. kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Zagrebu, a također i M. Krleža 1952. na III. kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani.
U likovnim umjetnostima SSSR-a nakon II. svjetskog rata uspostavljen je kontinuitet s prijeratnom socijalnom umjetnošću, osobito tradicijom → Peredvižnjika i AHRR-a (Udruženje umjetnika revolucionarne Rusije) kako bi se stvorila nacionalna umjetnost u službi političkih interesa. Od umjetnika se tražila vjernost tradiciji akademskoga realizma uz odbacivanje naslijeđa moderne umjetnosti (od impresionizma i P. Cézannea do suvremenih pojava). Od drugih realističkih smjerova ne razlikuje se stilskim oznakama već metodom (svjesno traženje tipičnoga, razumljivoga i propagandno-poučnoga) čime su se približili naturalističkomu kiču u kojem prevladava anegdota. Zastupajući tezu da je umjetnost odraz stvarnosti, slikari i kipari nastojali su tehnički što vjernije izvesti kopiju stvarnosti; teme monumentalnih likovnih ostvarenja najčešće su bili heroji revolucije, portreti političkih vođa (Lenjin, Staljin), ozarena i sretna lica radnika i seljaka, prizori rada u industrijskim postrojenjima, idilični prizori iz života u socijalističkom selu, povijesne kompozicije, osobito ratni prizori i sl. U slikarstvu SSSR-a glavni su predstavnici: Aleksandr Mihajlovič Gerasimov (1881–1963), Sergej Vasiljevič Gerasimov (1885–1964), Aleksandr Aleksandrovič Dejneka (1899–1969), Isaak Izrailevič Brodski (1884–1939) i Arkadij Aleksandrovič Plastov (1893–1945), a u kiparstvu Vera Ignatjevna Muhina (1889–1953). U hrvatskoj likovnoj umjetnosti socijalistički realizam kao estetski i ideološki izraz trajao je kratko (1945–52), uglavnom u spomeničkoj plastici te slikama i crtežima pretežito dokumentarnoga značaja nastalima na radnim akcijama.
