Tadić, Zoran, hrvatski filmski i televizijski redatelj, scenarist i kritičar (Livno, BiH, 2. IX. 1941 – Zagreb, 9. IX. 2007). Odrastao je u Zagrebu, gdje je studirao komparativnu književnost i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu i gdje je od 1990. predavao filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti (od 2004. redoviti profesor). Pripadnik naraštaja tzv. hičkokovaca, počeo je 1960-ih objavljivati filmske kritike i eseje, kad je bio i zamjenik glavnog urednika Studentskog lista. Kasnije kolumne i eseji, pisani za Hrvatsko slovo i Vijenac 1990-ih i 2000-ih, djelomice su skupljeni u knjigama Sto godina filma i nogometa (2003) i Ogledi o hrvatskom dokumentarcu (2009). U kinematografiji djeluje od 1967., isprva kao asistent režije (asistent je režije i suscenarist filma Slučajni život Ante Peterlića 1969). Redateljsku karijeru započeo je kolažnim filmom Hitch… Hitch… Hitchcock (1969), kojim je iskazao generacijsko divljenje opusu Alfreda Hitchcocka. Uslijedio je niz kratkometražnih dokumentarnih filmova kojima je dao asketski i minimalistički prikaz individualnih sudbina na dalmatinskom kršu (Poštar s kamenjara, 1971; Druge, 1972; Pletenice, 1974; Dernek, 1975). S Brankom Ivandom realizirao je snimke studentskoga štrajka 1971., koje su zaplijenjene (film je dovršen i prikazan 2000. pod naslovom Poezija i revolucija – studentski štrajk 1971). Potom režira na televiziji, npr. TV film Liberanovi (1979), dvije samostalne epizode ratne serije Nepokoreni grad (72-96 i Čovjek u sjeni, 1982) te popularnu dječju seriju Ne daj se, Floki! (1985., premontirana u film 2000). Njegov televizijski film Dobri duh Zagreba, snimljen prema istoimenoj kratkoj priči Pavla Pavličića, bio je 1981. prikazan u kinima pod naslovom Ritam zločina; tim je djelom, koje se smatra najboljim hrvatskim filmom 1980-ih, Tadić započeo ciklus dugometražnih igranih filmova koji još čine Treći ključ (1983), San o ruži (1986), Osuđeni (1987), Čovjek koji je volio sprovode (1989) i Orao (1990). Svi pripadaju žanru trilera (čime se nametnuo kao predvodnik tzv. hrvatskoga žanrovskog filma 1980-ih), odlikuje ih sveprisutna tjeskoba i osjećaj nemoći, metafizička podloga, fantastični elementi i mogućnost alegorijskoga tumačenja (kao slika hrvatskog društva u kasnome socijalizmu), a Orao se ističe i modernističkom strukturom. Film Treća žena (1997) obradba je filma Treći čovjek Carola Reeda (1949), pri čemu su likovima obrnuti spolovi. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2005).
