Marjanović, Milan, hrvatski književnik, publicist i filmski djelatnik (Kastav, 12. V. 1879 – Zagreb, 21. XII. 1955). Studirao u Pragu na trgovačkoj akademiji 1898–99. Radio je kao novinar i urednik u Karlovcu, Dubrovniku, Rijeci, Splitu i Beogradu. Pokrenuo je i uređivao desetak književnih časopisa i političkih listova, među kojima i đačku Novu nadu (1897), prašku Narodnu misao (1898–99), karlovačko Svjetlo (1900), dubrovačku Crvenu Hrvatsku (1903–04), riječki Novi list (1904), zagrebačke listove Obzor i Pokret te splitsku Slobodu (1905), zagrebačko Zvono (1907–09) i splitsku Pučku slobodu (1907), odn. Jug (1911) i Jug/Zvono (1912), zagrebačke Književne novosti i politički tjednik Narodno jedinstvo (1914). Na početku I. svjetskog rata bio je interniran u Kastvu, 1915. pobjegao je u Italiju, sudjelovao u osnutku Jugoslavenskog odbora, u Londonu je sa Srđanom Tucićem izdavao Southern Slav Bulletin (1915), u SAD-u Jugoslavenski svijet (1916) i Obnovu (1918–19), te nakon povratka u domovinu Savremenik Društva hrvatskih književnika (1920) i beogradske Vidike (1938–40). U SAD-u je 1926. organizirao izložbe Ivana Meštrovića. Od 1927. u Zagrebu voditelj Foto-filmskog laboratorija Škole narodnoga zdravlja do 1929, potom u Beogradu vodio državni Centralni presbiro do umirovljenja 1934. Poslije naizmjenično živio u Beogradu i Zagrebu, 1942. bio je interniran u Italiji, a 1944. priključio se misiji NOVJ-a u Bariju. Nakon rata živio i radio u Beogradu, a 1952. do smrti bio je u Zagrebu predsjednik Jadranskog instituta HAZU. Redoviti član HAZU-a od 1951.
Jedan je od najistaknutijih pripadnika modernističkoga pokreta i, uz A. G. Matoša, vodeći književni kritičar moderne. Osim kritika pisao je članke, studije i polemike te pjesme, novele, romane i drame surađujući u gotovo svim novinama i časopisima. Formiran pod utjecajem čeških realista (posebice Tomáša Masaryka), hrvatskih realista (afirmirao Antu Kovačića) i danskoga pisca i teoretičara Georga Brandesa te nazvan »hrvatskim Bjelinskim«, smatrao je zadaćom književnosti »formiranje naroda«, književnika posrednikom između života i umjetnosti, glavnom zadaćom kritike piscu tumačiti život, a publici pisca. Držao je da samo književnost povezana s neposrednom sredinom postaje jaka – nacionalna i europska. Utilitarnim poimanjem društvene uloge pisca i književnosti Marjanović je bio tradicionalist, a orijentacijom prema Europi i zagovaranjem kritičke promjene nacionalne društvene svijesti modernist.
Marjanovićev književnoumjetnički, po općoj ocjeni, manje uspješan rad (pjesme Via Crucis, 1918., Mi budale, 1938; kratka proza Fragmenti, 1903; roman Karijera, 1905; drame Ivičina karijera, 1911., Besposlen svijet, 1925., Tlavata, 1927), ostao je sasvim u sjeni njegove kritičarske djelatnosti (Iza Šenoe, 1906; Književne studije i prikazi, 1911; Vladimir Nazor kao nacionalni pjesnik, 1923) i publicistike (Hrvatski pokret, 1903; Narod koji nastaje, 1913). Njegova hrestomatija Hrvatska moderna (I–II, 1951) prva je kritička sinteza hrvatske književne moderne, a Savremenoj Hrvatskoj (1913) namjera je bila upoznati srpsku javnost s genezom hrvatsko-srpskih odnosa.
S filmom se Marjanović upoznao tokom boravka u SAD-u, gdje je 1926. u New Yorku pohađao tečaj fotografske i filmske tehnike i režije. Osim kao voditelj produkcije Foto-filmskog laboratorija Škole narodnog zdravlja, u njezinu radu sudjelovao je kao redatelj i scenarist namjenskih, obrazovno-prosvjetnih filmova, realiziravši ih 22, u suradnji sa snimateljem Stanisławom Noworytom. Uz dokumentarne filmove Modeliranje, lijevanje i cizeliranje Meštrovićevih Indijanaca (1927–28) i Otkrivanje spomenika Grguru Ninskom (1929), povijesno su značajni oni realizirani pionirskim animacijskim tehnikama – film sjenâ Čarobnjaci (1928), crtano-siluetni (nesačuvani) filmovi Čuvaj se rose i sape iz ustiju drugog čovjeka, Ivin zub, Macin nos i Kako je počela griža u selu Prnjavor ( svi 1929) te jedan od prvih domaćih crtanih filmova, Martin u nebo, Martin iz neba (1929., nije sačuvan). Nakon odlaska iz Škole, u Beogradu je, kao voditelj Centralnoga presbiroa, 1930. osnovao poduzeće Jugoslovenski prosvetni film, a 1931. Državnu filmsku centralu, koje je predsjednik 1932–33.
