Gušić, Branimir, hrvatski otorinolaringolog, antropogeograf i etnolog (Zagreb, 6. IV. 1901 – Zagreb, 6. VII. 1975). Uz medicinu završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Od 1927. do 1971. djelovao je na zagrebačkoj Klinici za uho, nos i grlo, od 1945. kao njezin predstojnik i sveučilišni profesor. Obrađivao je u prvom redu nacionalnu patologiju: sklerom, ozenu i endemijsku gušavost u našim krajevima. Kao geograf bavio se antropogeografijom i etnografijom, proučavajući utjecaj geografske sredine na način života i na patologiju određenih etnoloških skupina, napose gorštaka stočara u krškim područjima (Velebit, Lika, Durmitor, Prokletije); osnivač je naše medicinske geografije. Za znanstvene prinose na područjima otorinolaringologije i antropogeografije dobio je 1969. Nagradu za životno djelo. Na otoku Mljetu proučavao je genezu i razvoj seoskih zgrada, starinsko ruho te folklorna glazbala. Bio je prvi predsjednik Planinarskoga saveza Hrvatske (1948), autor nekoliko planinarskih vodiča. Kao istaknuti pobornik zaštite prirode i čovjekova okoliša bio je predsjednik Republičkoga savjeta za zaštitu prirode i Odbora za nacionalne parkove. Bio je redoviti član JAZU, osnivač Akademijine Komisije za proučavanje krša, predsjednik Odbora za narodni život i običaje (1955–75) i osnivač Etnološkoga zavoda JAZU te višegodišnji urednik Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena. Godine 1930. realizirao je dugometražni dokumentarni film Durmitor.
