Vodopivec, Frano, hrvatski snimatelj i fotograf (Zagreb, 4. VII. 1924 – Zagreb, 13. III. 1998). Za II. svjetskog rata radio u Državnom slikopisnom zavodu »Hrvatski slikopis« (Croatia film). Nakon završetka rata snimao priloge za filmske žurnale; prvi cjelovečernji igrani film U oluji, u režiji Vatroslava Mimice, snimio je 1952. Istaknuo se potom izražajnom stiliziranom crno-bijelom fotografijom filma Djevojka i hrast (Krešo Golik, 1955; nagrada na festivalu u Puli). Od kasnijih filmova izdvajaju se Mimičini Kaja, ubit ću te! (1967), u kojem uporabom boje i funkcionalnom izgradnjom svjetla istodobno postiže tjeskobnu i poetičnu atmosferu, i Događaj (1969., Zlatna arena u Puli) te Kad čuješ zvona (1969., Zlatna arena u Puli) i U gori raste zelen bor (1971) Antuna Vrdoljaka. Uz Oktavijana Miletića prvi je snimatelj u hrvatskoj kinematografiji koji je skrenuo pozornost na važnost filmske fotografije. Zapaženo snimao i dokumentarne filmove (Crne vode R. Sremca, 1956; Ljudi s Neretve O. Gluščevića, 1966) te režirao kratkometražne, uglavnom namjenske filmove (npr. Sunčani Jadran, 1965). Ostali važniji filmovi: Naši se putovi razilaze (1957) Š. Šimatovića, Sarajevski atentat (1968) i Tri sata za ljubav (1968) F. Hadžića, Hranjenik (1970) V. Mimice, Družba Pere Kvržice (1970) V. Tadeja, Poslijepodne jednog fazana (1972) i Letači velikog neba (1977) M. Arhanića. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1989).
