Marjanović, Branko, hrvatski filmski redatelj, scenarist i montažer (Zagreb, 12. V. 1909 – Zagreb, 13. II. 1996). Sin Milana Marjanovića. Završio Trgovačku akademiju i Državnu glumačku školu u Zagrebu. U nesređenim domaćim filmskim prilikama u međuratnom razdoblju okušao se kao filmski glumac (u filmu Birtija Joze Ivakića, 1929), asistent režije i produkcije (u Jugoslovenskom prosvetnom filmu u Beogradu) i filmski publicist. Od 1941. zaposlen u Ravnateljstvu za film NDH, a 1942–45. kao voditelj proizvodnje Državnoga slikopisnog zavoda »Hrvatski slikopis« (Croatia film); u objema institucijama glavni je redaktor i montažer filmskog žurnala Hrvatska u rieči i slici, tj. Hrvatski slikopisni tjednik. Montirao je i režirao srednjometražni dokumentarni film Straža na Drini (1942., brončana diploma za sudjelovanje na festivalu u Veneciji); glavni montažer igranoga filma Lisinski (1944) Oktavijana Miletića. Nakon II. svjetskog rata isprva je bio montažer Filmskih novosti u Direkciji za Hrvatsku Filmskoga poduzeća DFJ/FNRJ i redatelj promidžbenih filmova (Istra, 1945; Rijeka u obnovi, 1946), potom prvoga dugometražnog igranog filma u proizvodnji Jadran filma, Zastava (1947), o antifašističkom pokretu na Kalniku. Prikazivanje njegova idućeg igranog filma, antistaljinističke političke satire Ciguli Miguli (1952), bilo je zabranjeno. Nakon neuspjeha ratnoga omnibus-filma Opsada (1956) posvetio se dokumentarizmu, režiravši u proizvodnji Zora filma, a potom Studija za dokumentarni film Zagreb filma, 49 popularnoznanstvenih filmova o prirodi – mahom o planinskoj fauni i o jadranskom podmorju – dijelom i u okviru serije Mala čuda velike prirode (1971–74). Ističu se: Bjeloglavi sup, Posljednji zavičaj (oba 1959), Priča o glavatici, Putovanje u nevidljivi svijet (oba 1960), Između dviju modrina, Izgubljeni svjetovi, Lasica (svi 1962), Ljeto medvjedića (1963), Lisica (1964), Jugoatlantik (1968), Puh (1977), Polje (1984) te Nema milosti (1986). Jedan od pionira hrvatske kinematografije i njezinih poslijeratnih utemeljitelja, Marjanovićev kasniji golem ugled temelji se mahom na tradiciji klasične filmske montaže s uporištem u međuratnom ekspresionizmu koju je uveo u hrvatsku kinematografiju, utjecavši na svoje učenike, te na njegovu do danas slabo istraženom, kasnom prirodoslovnom opusu u filmskom dokumentarizmu, zbog kojega uživa neupitni status klasika hrvatskoga dokumentarnog filma. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1970).
