Kvaternik, Eugen, hrvatski političar (Zagreb, 31. X. 1825 – Rakovica, 11. X. 1871). Nakon studija teologije u Senju i Zagrebu (1843–44), upisao pravo i pedagogiju u Pešti te diplomirao 1847. Od 1851. bio je odvjetnik u Brodu na Kupi. Zbog političkih stajališta tijekom Bachova apsolutizma (1851–61) vlasti su ga često napadale. God. 1857. bilo mu je oduzeto pravo obavljanja odvjetničke prakse. Vjerujući da se Hrvatska ne može osloboditi bez potpore neke utjecajne države, Kvaternik je emigrirao u Rusiju, primio rusko državljanstvo te nastojao pridobiti ruske vlasti za svoje političke ideje. Ubrzo je bio poslan u Peštu kao ruski agent, ali se zbog razlika u stajalištu prema južnoslavenskim pravoslavcima razišao s ruskom vladom. U srpnju 1859. otišao je u Pariz, gdje je na francuskome objavio djelo Hrvatska i Talijanska konfederacija (La Croatie et la Confédération italienne). U tom je djelu odbacio pravo Habsburgovaca na hrvatsku krunu, istaknuo nužnost sjedinjenja hrvatskih zemalja te povijesno i prirodno pravo Hrvata na vlastitu nacionalnu državu. Potom je kratko boravio u Rimu, gdje je za svoje političke ideje nastojao pridobiti naklonost Vatikana. U okviru svoje protuhabsburške djelatnosti, surađivao je s talijanskim nacionalnim pokretom i pristašama L. Kossutha. Nakon povratka u Hrvatsku 1860., bio je izabran za zastupnika u Hrvatskome saboru (1861). Tijekom zasjedanja Hrvatskoga sabora u lipnju i srpnju 1861., kada su bili razmatrani odnosi Hrvatske s Ugarskom, E. Kvaternik je, uz potporu A. Starčevića, prvi put izložio temeljni program Stranke prava, što se smatra početkom rada te stranke. U zastupničkom je govoru, pozivajući se na hrvatsko državno pravo, zahtijevao da se u izravnim pregovorima s kraljem osigura potpuna samostalnost sjedinjene Hrvatske (Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) pod vlašću vladara iz dinastije Habsburgovaca. Zbog političkih stajališta iznesenih u Političkim razmatranjima, Schmerling-Mažuranićeva vlada osudila ga je 1862. na zatvor i ponovni izgon iz Hrvatske. God. 1863. napisao je spis Hrvatski glavničar u kojem je izložio svoje ekonomske postavke, a 1864. je sastavio Promemoriju, rukopis namijenjen poljskoj revolucionarnoj vladi. U progonstvu je razvio političke kontakte s G. Garibaldijem, češkim emigrantom J. V. Fričom te madžarskom emigracijom. Potkraj 1865. bio mu je dozvoljen povratak u Hrvatsku, ali je ubrzo ponovno protjeran. Povratak mu je bio dozvoljen tek u srpnju 1867., kada je bio amnestiran prilikom krunidbe Franje Josipa I. Stalno proganjan od vlasti i razočaran neostvarenjem svojih političkih ideala, Kvaternik se okrenuo vjerskomu misticizmu. Početkom 1871. u tekstu Gorke uspomene, tiskanom u pravaškome listu Hervatska, iznio je svoja politička gledišta te donio niz autobiografskih podataka iz emigrantskoga razdoblja. U studenome 1871. bio je na čelu neuspjeloga pokušaja pravaša da izbore samostalnu hrvatsku državu (→ rakovička buna). Uoči bune osnovao je Privremenu narodnu hrvatsku vladu s ministrima Petrom Vrdoljakom za unutrašnje poslove, Antom Rakijašem za vojsku i V. Bachom za financije. Većina pobunjenika, pa i sam Kvaternik, bili su ubijeni, a na neko vrijeme prestala je djelatnost Stranke prava.
