Golik, Krešo, hrvatski filmski i televizijski redatelj i scenarist (Fužine, 20. V. 1922 – Zagreb, 20. IX. 1996). Završio grafičku školu, isprva bio športski reporter na Radio Zagrebu, na filmu profesionalno od 1947. Debitirao je realističkim dokumentarnim filmom Još jedan brod je zaplovio (1948), te igranim filmom iz športskog života Plavi 9 (1950). Slijedi drama, s elementima vizualne stilizacije, iz seoskoga života Djevojka i hrast (1955), a tada je, politički nepoćudan, kao samostalni redatelj apstinirao deset godina. Pozornost je ponovno skrenuo jednim od najistaknutijih hrvatskih dokumentarnih filmova Od 3 do 22 (1966., nagrađen u Oberhausenu, Locarnu i Beogradu), s temom teškog položaja žene i realiziranog metodama suvremene dokumentaristike. Uspjehe je postizao i igranim filmovima, osobito humornim psihološkim obiteljskim filmom Imam dvije mame i dva tate (1968), te satiričnom glazbenom komedijom s radnjom u Zagrebu pred II. svjetski rat Tko pjeva zlo ne misli (1970), koja je u mnogim anketama proglašavana najuspjelijim hrvatskim igranim filmom. Sposobnost razigravanja glumaca, precizne socijalnopsihološke analize i stvaranja odgovarajućeg tempa radnje pokazuje i u daljnjim igranim filmovima: Živjeti od ljubavi (1972), Razmeđa (1973), Pucanj (1977), Ljubica (1978) i Vila Orhideja (1988). Djelovao i na televiziji; režirao je, među ostalim, jednu od najpopularnijih i najuspjelijih televizijskih serija Gruntovčani (1975). Od 1979. predavao režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1983).
