Bazala, Albert, hrvatski filozof (Brno, 13. VII. 1877 – Zagreb, 12. VIII. 1947). Diplomirao filozofiju i klasičnu filologiju u Zagrebu te doktorirao kod Franje Markovića disertacijom Psihologijska nauka o apercepciji (1900). Habilitacijskom radnjom Marulićev moralno-filozofski rad postao je 1904. privatni docent. Nastavio je studij filozofije u Njemačkoj 1905. i 1906. kod tada poznatih filozofa (T. Lipsa, H. Corneliusa, R. Euckena, W. Reinera, W. Wundta), a osobno je upoznao češke mislioce F. Drtinu i T. G. Masaryka, o kojem je napisao studiju Masaryk – mislilac (1934), što će sve utjecati na oblikovanje Bazalina »voluntarističkog aktivizma« što ga je izložio u dvjema Filozofskim studijama: – I. Metalogički korijen filozofije (1924) i II. Svijest i svijet, subjekt i objekt (1941). Redovitim profesorom postao je 1912. kada izlazi i treći svezak njegova najpoznatijeg djela Povijest filozofije, kojim se ustaljuje hrvatska filozofijska terminologija. Prema Bazali, osebujnost filozofije izvire iz narodnosno-duhovnih izvorišta; u eseju Filozofijska težnja u duhovnom životu Hrvatske od pada apsolutizma ovamo (1936) pokušao je, pod utjecajem F. Markovića, hrvatsku filozofiju tumačiti iz »dominante misaona, znači, filozofijskoga stava hrvatskoga bića«. U duhu prosvjetiteljske ideje osniva i vodi Pučko sveučilište i obnaša dužnost predsjednika Matice hrvatske. Kao predsjednik JAZU poznat je po govorima O slobodi nauke i umjetnosti (1934) i Značenje umjetnosti u životu naroda (1935). U duhu političke filozofije što ju je izložio u zasebno objavljenim predavanjima Etika i politika (1907) i Etika i narodno gospodarstvo (1915) djelovao je kao narodni zastupnik i povjerenik za prosvjetu i bogoštovlje u Zemaljskoj vladi u Zagrebu.
