Arnold, Đuro (Gjuro), hrvatski filozof, pedagog i pjesnik (Ivanec kraj Varaždina, 24. III. 1853 – Zagreb, 22. II. 1941). Filozofiju diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Profesor zagrebačke gimnazije postaje 1879., a u prvoga doktora filozofije Sveučilišta u Zagrebu promoviran je 1880 (disertacija Etika i poviest). Ondje predaje kao izvanredni (1894) te redoviti (1896) profesor do umirovljenja (1923) psihologiju, psihologiju spoznaje, psihologiju čuvstava i volje, uvod u filozofiju, osnovne probleme metafizike i dr. Usavršavao se na sveučilištima u Göttingenu (1880), Berlinu i Parizu (1881). Bio je dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1898/99., 1912., 1914), rektor Sveučilišta u Zagrebu (1899/1900). Dopisni član JAZU od 1891., redoviti od 1899., predsjednik Matice hrvatske (1902–09), član Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja« (kao »Zmaj Krapinski«), osnivač Kola hrvatskih književnika (1913) i počasni predsjednik.
U filozofiji pod utjecajem H. Lotzea, a posredno G. W. Leibniza: svojim raspravama izgrađuje kršćanski shvaćen spiritualistički nazor na svijet i život. Tražeći u životnoj mijeni nešto stalno, zaključuje da posljednja bića koja bi bila nepromjenljiva valja shvatiti kao jednostavna, nedjeljiva, neprostorna, duševna. Na tome temelji spiritualistički pluralizam i spiritualistički sustav monadološkog tipa, po kojem se svijet pojavljuje kao sustav mnoštva u različitom stupnju osviještenih duševnih bića. Sva bića čine cjelovit organizam koji nije statičan već dinamičan, s težnjom za sve višim osvješćivanjem prema razumski nedokučivomu apsolutnomu biću, Bogu. On je ono »u zbilji sveto«, krajnji cilj aksiološkog i ontološkog uspona, granični pojam Arnoldove filozofije, koja se u toj točki smiruje u vjeri. Vjera je po Arnoldu vrhovno uporište čovjeka i osnovno načelo sklada njegovih duhovnih funkcija. Premda je bio kršćanski i tradicijski mislilac, Arnold je, uz Markovića i Bazalu, jedan od najistaknutijih predstavnika filozofije svojega doba u Hrvatskoj. Filozofija je po Arnoldu znanost koja se bavi posljednjim uzrocima i svrhama bitka, s pomoću spoznaje bitka i samospoznaje čovjeka otkriva nam znanstveno spoznatljivu istinu. Značajan je njegov doprinos hrvatskom filozofijskom nazivlju.
Kao pedagog Arnold nije izgradio poseban sustav. Prihvaćajući načela J. F. Herbarta, nastojao je primijeniti metodu koja je bila najsuvremenija. Na njegov je poticaj 1896. utemeljen Pedagogijski seminar za teoretsku i praktičku naobrazbu. Bio je prvi profesor pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Glavna djela: Etika i poviest (1879), Logika za srednja učilišta (1888), Psihologija za srednja učilišta (1893). – Uz filozofske rasprave objavljuje i pjesme (tiskao pet zbirki): Izabrane pjesme (1899), Čeznuća i maštanja (1907), S visina i dubina (1918), Izabrane pjesme (1923), Na pragu vječnosti (1935).
