keramika (grč. ϰεραμıϰὴ [τέχνη]: lončarsko umijeće, lončarstvo), anorganska nemetalna tvar; industrijski proizvodi i umjetni predmeti načinjeni od gradiva koje nije metalno niti je organskog podrijetla. Uz glinene proizvode, porculan, vatrostalne materijale, abrazive i sl., keramika obuhvaća i nemetalne magnetske materijale, feroelektrične materijale, sintetske monokristale, staklokeramiku i slične nove materijale i proizvode koji su se pojavili posljednjih godina. Općenite su odlike keramike tlačna čvrstoća, visoko talište i otpornost prema djelovanju kemikalija, a loša je strana krhkost. Razlikuju se gruba i fina, porozna i neporozna, bijela i obojena keramika. U grubu keramiku ubrajaju se obična opeka, crijep, drenažne cijevi, posuđe od kamenštine i vatrostalni materijali, a u finu keramiku glazirane i neglazirane pločice, sanitarni proizvodi, porculan, elektroporculan, proizvodi od kamenine i vatrostalno posuđe. Porozna je keramika ona koja upija više od 2% vode, kao što je terakota, majolika, fajansa, kamenina, vatrostalni materijali, a neporozna ona koja upija manje od 2% vode, poput porculana, sinteriranih tehničkih proizvoda (oksidna keramika), taljenoga mulita, taljenoga korunda itd. U novije doba poznata je postala nova keramika, koja je nastala optimiranjem svojstava i oblika pa ima posebnu namjenu kao funkcionalna keramika (magnetska, elektronička, feroelektrična, elektrooptička, piezoelektrična, piroelektrična keramička, keramički poluvodiči, molekularna sita, nuklearno gorivo na bazi uranijeva oksida itd.) i strukturna ili inženjerska keramika, koja može biti oksidna (aluminijev i cirkonijev oksid, mulitna keramika) i neoksidna (silicijev karbid, nitridi silicija, bora i aluminija itd.). Spajanjem keramičke i metalne komponente nastaju kvalitetni kompozitni materijali kermeti.
U keramičkoj se proizvodnji najvećim dijelom upotrebljavaju prirodne sitnozrnate sirovine (glina, pijesak, glinenci), od kojih se, ako zadovoljavaju stroge procesne uvjete (čistoća, veličina i raspodjela veličine čestica, homogenost itd.), priprema smjesa za oblikovanje. Za tzv. novu keramiku, zbog specifična kemijskoga sastava i visokih zahtjeva za kvalitetom, u pravilu se rabe sintetske sirovine. Keramička se smjesa oblikuje uz dodatak vode i/ili aditiva (veziva), a pritom se najčešće primjenjuje prešanje, injekcijsko prešanje, lijevanje u kalupe, ekstruzija i tokarenje. Oblikovani se predmet zatim podvrgava toplinskoj obradbi, tj. sušenju i pečenju na visokoj temperaturi (sinteriranje). Nakon pečenja neki se keramički proizvodi poput pločica, porculana, sanitarnih proizvoda i elektroporculana pokrivaju glazurom (pocaklinom) uz ponovno pečenje. Glazura ne djeluje samo dekorativno već i unaprjeđuje fizikalno-kemijska svojstva keramičkoga proizvoda. Boje se na keramiku nanose ili prije glaziranja ili se nanose na glazuru i ponovnim pečenjem u nju zatale.
U Hrvatskoj su u XIX. i XX. st. poznata središta keramičke proizvodnje bile tvornice kamenine u Rijeci (do 1814), Krapini (do 1866) i Zagrebu, koje su radile po stranim uzorima. Kako nedostaje kvalitetnih sirovina za proizvodnju fine keramike (npr. kaolinske gline), danas je najviše zastupljena proizvodnja opeke i crijepa (tvornice u Karlovcu, Vinkovcima, Našicama i Bedekovčini). Pločice se proizvode u Orahovici, a porculan i sanitarni proizvodi na temelju uvoznih sirovina u Zaprešiću.
Keramika se pojavljuje u ranom neolitiku, premda je bilo i starijih pokušaja oblikovanja pečene gline (Dolní Věstonice, Češka: ženski kipići od pečene gline iz mlađega paleolitika, Ertebølle, Danska: najstarije posude vrećasta oblika od pečene gline iz mezolitika), pa se smatra jednom od važnih prekretnica u razvoju čovječanstva, vezanom uz proizvodnju hrane, odnosno početke poljodjelstva i stočarstva i sjedilački način života (tzv. neolitička revolucija). Pravoj keramici vjerojatno su prethodili različiti košaraški predmeti premazivani glinom; poznate su pretkeramičke posude i kipići od gline sušeni na suncu (posude od mješavine vapna i sivog pepela na Levantu, oko 7000. pr. Kr.). Prema načinu izradbe, uporabi mjesnih materijala, oblicima i vrstama posuda, te vrstama ukrasa, nastale su kulture i kulturne skupine nazvane obično prema prvom istraženomu nalazištu, širemu području raširenosti ili upravo prema nekom osebujnom obilježju keramičkih izrađevina (kultura linearnotrakaste keramike, kultura impresso-keramike, kultura zvonolikih pehara, kultura vrpčaste keramike itd.).
Prva keramička proizvodnja na Bliskom istoku potvrđena je oko 7000. pr. Kr. Posude su oblikovane rukom, pretežito od grube, nepročišćene gline, jednostavnih su i funkcionalnih oblika, najčešće u obliku kugle ili polukugle, a najraniji su ukrasi izvedeni otiskivanjem drvenih i koštanih predmeta, prsta, nokta, školjaka i sl. U isto doba skupine lovaca i ribolovaca u sjevernoj Africi počele su izrađivati keramičko posuđe ukrašeno urezanim valovnicama, povlačenjem riblje kosti ili utiskivanjem koštanih i kamenih šiljaka. Tijekom idućega tisućljeća tehnologija se toliko razvila da se proizvodnja kvalitetnoga posuđa, oslikanoga živim bojama, kao i figuralne plastike može pratiti od zapadnog Irana i Mezopotamije do Anatolije, a postupno i dalje Sredozemljem preko jugoistočne Europe u ostala njezina područja. Ranu keramičku proizvodnju jugoistočne Europe obilježava posuđe oslikano geometrijskim motivima bijelom, crvenom ili crnom bojom na prirodnoj podlozi ili na svijetlim prevlakama (tzv. balkansko-anatolski horizont rane slikane keramike), dok područja srednje i zapadne Europe odlikuje tzv. linearnotrakasta keramika, posuđe ukrašeno urezanim linearnim motivima. Kasni neolitik obilježava od reda tamno posuđe, što je posljedak redukcijskoga postupka pri pečenju, sjajno uglačana površina, rjeđa primjena slikanog ukrasa, a sve češće kanelirani, žlijebljeni ili rebrasti ukrasi (lariska kultura u Grčkoj /Larisa/, vinčanska, butmirska, potiska kultura). U nekim je kulturnim krugovima i dalje prevladavao slikani ukras, ali se najčešće izvodio na već pečenim posudama (Rahmani u Grčkoj, Cucuteni-Tripolje u Transilvaniji, Moldaviji i Ukrajini, lengyelski kulturni kompleks u srednjoeuropskom području). U većini kasnoneolitičkih kultura (vinčanska, butmirska, potiska, lengyelska) osobita je pojava bogata proizvodnja keramičkih kipića – idola.
Keramička proizvodnja ne posustaje ni tijekom metalnih razdoblja, štoviše oblici posuda sve su brojniji i raščlanjeniji, često po uzoru na metalno posuđe. Prevladava tamno posuđe visoka sjaja. Pojedine su kulture tu granu obrta razvile gotovo do savršenstva (primjerice vučedolska kultura, koja je oblikovala poseban ukrasni stil utemeljen na rovašenju, duborezu i urezivanju kombiniranima s bijelom inkrustacijom), premda se posuđe još uvijek izrađivalo slobodnom rukom. U skladu s općeprihvaćenim obredom pokapanja, kasne brončanodobne kulture masovno su proizvodile velike keramičke posude – žare, uz koje su u grob prilagane i različite zdjelice, šalice i čaše.
Najranija keramičarska proizvodnja poznata je od VI. tisućljeća pr. Kr. i u ribarskim naseljima na južnoj obali Kine, gdje se dalje razvijala specifičnim putem prema izumu porculana, koji se ondje proizvodi od doba dinastije Tang (VII–X. st.).
Posuđe za dnevnu uporabu, pogrebne (funeralne) vaze (kanope), nakit i keramoplastika staroga Egipta izrađivali su se od fine bijele silikatne gline, a oslikavali su se najčešće crnim emajlom na tirkiznoj ocaklini. Mezopotamija je domovina neprozirne ocakline, preteče fajanse. Ondje je značajna i primjena keramike u arhitekturi – opeke i višebojne zidne oplate (frizovi na vladarskim palačama u Ninivi, Nimrudu i Dur-Šarukinu).
Najstarija kretska keramika rađena je rukom, od tamno pečene gline, crne ili crvene površine, dok je na grčkom kopnu najstarija monokromna crvena keramika, a slijedi ju crvena keramika s bijelo oslikanim geometrijskim uzorcima. Oslikana keramika nastavlja se kroz cijeli neolitik (Sesklo, Dimini, Rahmani) s raznovrsnim linearnim, meandarskim i spiralnim uzorcima. Na Kreti se tijekom srednjominojskoga razdoblja počelo koristiti i lončarsko kolo. U kasnominojskom razdoblju vraća se stil tamnih uzoraka na svijetloj podlozi s naturalističkim biljnim i morskim motivima. Na kopnu se oko 2000. pr. Kr. razvija minojska keramika, izrađena od sive gline, oblikovana na kolu, a koja je oblicima oponašala metalne predloške. Od XV. st. pr. Kr. prevladava mikenska keramika s raskošnim smeđe oslikanim motivima na svijetložutoj podlozi, koja postupno podliježe stilizaciji i u submikenskom razdoblju ograničuje se na geometrijske elemente. Potom se pojavio geometrijski stil obogaćene dekoracije, s novim uzorcima meandra, svastike, koncentričnih krugova, mreža, kompozicija koje u vodoravnim redovima pokrivaju cijelu površinu posuđa (1000. do 700. pr. Kr.), a orijentalizirajući stil uveo je biljne motive, neobične životinjske likove, naturalistički prikazane ljudske likove i polikromiju. Arhajska i klasična grčka umjetnost obilježena je i bogatom proizvodnjom oslikanih vaza, s radioničkim središtima u Ateni i Korintu te Tanagrom kao središtem proizvodnje figuralne plastike. Oblici su raznovrsni i tektonski raščlanjeni: amfore, pelike, hidrije, krateri, kiliksi, kantari, skif(os)i, oinohoe (vrčevi iz kojih se vino lijevalo u čaše) itd. Razvila su se dva osnovna stila: crnofiguralni (kraj VII. st. pr. Kr. – sredina V. st. pr. Kr.) i crvenofiguralni (V. do IV. st. pr. Kr.). Prevladavali su prizori iz bogate grčke mitologije. U to su se doba isticali i pojedini umjetnici keramičari i slikari, a neki su od njih svoja djela i potpisivali. Tijekom IV. st. pr. Kr. razvijale su se keramičke radionice u Velikoj Grčkoj i na Pontu koje su, oponašajući klasični atički crvenofiguralni stil, izgrađivale vlastiti stil. Potkraj IV. st. pr. Kr. nestaju velike oslikane vaze, a proizvode se manje, jeftinije posude. Slikani ukrasi svode se na biljne motive i sve više prevladava tzv. metalni stil, ukrašavanje reljefnim ukrasima. Posude su se oblikovale na lončarskom kolu ili u kalupima. Potkraj III. st. pr. Kr. crna podloga atičkih vaza promijenila se u crvenu ili bakrenu, iz čega će se razviti terra sigillata, uobičajena fina keramika rimskog razdoblja.
Etrurska bucchero keramika (VIII. do IV. st. pr. Kr.) također je crna, izrađena na kolu, sjajno polirane površine, najprije ukrašavana urezivanjem, a potom reljefnim ukrasima. Neovisna keramička proizvodnja razvila se u Apuliji, oponašala je grčke slikarske tehnike, ali je stilski ostala barbarska. Apulija i Kampanija bile su glavna središta proizvodnje helenističke keramike (svijetli motivi slikani na tamnoj podlozi, vaze s reljefnim ukrasima). Rimsko doba obilježavala je terra sigillata, fina keramika rađena u kalupima, crveno glazirana, reljefno ukrašena, ali i jednostavno posuđe oblikovano na lončarskom kolu. Diljem Carstva nicale su mnoge keramičke radionice koje su na svojim proizvodima utiskivale i vlastiti pečat. U provincijama je tijekom I. i II. st. osobito bila omiljena terra nigra, keramika od plavosive gline, kojoj je površina bila premazana crnim premazom. Keramika europskoga ranoga srednjeg vijeka jednostavna je i funkcionalna, svojevrsna asimilacija rimskog naslijeđa, osobito provincijskih radionica i rustičnih proizvoda novih doseljenika. Oko XIII. st. počela je uporaba olovnih ocaklina. Novi poticaji ponovo su dolazili s istoka, s prodorom islamskih osvajača u Španjolsku koji su donijeli bogatu proizvodnju uporabnoga posuđa, ali i obilnu primjenu raznovrsnih oplata u unutarnjoj i vanjskoj arhitekturi.
Osobitu razinu keramičke proizvodnje dosegnule su poljodjelske zajednice u Meksiku oko 1000. pr. Kr. Najpoznatnije središte proizvodnje keramičkoga posuđa najraznovrsnijih oblika i krhkih ženskih figurica, koji su se nalazili i u kućama i u grobovima, bio je grad Tlatilco.
Iako nalaza lončarskih peći ima već iz neolitika, najveći dio keramike tijekom toga razdoblja pečen je u jamama zasutima zemljom. Posebne, lončarske peći u kojima je ložište i gorivo posebnom rešetkom odvojeno od predmeta koji se peku, bile su u uporabi tijekom IV. tisućljeća pr. Kr. u Suzi (Šušu), a njihov se razvoj može pratiti kroz grčku, keltsku, etrursku, rimsku, pa sve do srednjovjekovne keramičke proizvodnje. Drugi tip lončarskih peći duguljaste su tunelaste peći s odvojenim podijem za gorivo.
Najranija uporaba lončarskoga kola potvrđena je na Bliskom istoku (Uruk-Warka, V. tisućljeće pr. Kr.), odakle se postupno širila. Uglavnom je riječ o ručnom kolu, dok se ono na nožno okretanje počelo upotrebljavati tek u helenističkom razdoblju. U Hrvatsku kao i u srednju Europu uporabu lončarskoga kola donijeli su Kelti.
U Hrvatskoj su prvi keramički proizvodi vezani uz neolitičku starčevačku kulturu u sjevernim područjima i impressokeramičku kulturu na jadranskoj obali i u njezinu zaleđu. Obje se odlikuju jednostavnim, zatvorenim okruglim posudama, uglavnom pečenima oksidacijskim postupkom, što je davalo crvenkaste, žućkaste i oker tonove. No dok je starčevačka keramika svoje posude ukrašavala i slikanim motivima, jadranska impresso-keramika koristila se isključivo utiskivanim i ubadanim ukrasima (osobito otiskivanjem ruba školjke). Osim po oblikovanju posuda ukrašenih urezanim ili reljefnim spiralnim motivima, srednjeneolitička jadranska danilska kultura poznata je po osebujnim keramičkim ritonima, obrednim posudama na četiri noge s visokom prstenastom ručkom, te po figuralnoj antropomorfnoj i zoomorfnoj plastici. Uz domaću proizvodnju jednostavnog i grubog posuđa (tzv. gradinska keramika) brončanodobne i željeznodobne populacije često su nabavljale uvoznu robu (mikensku, grčku, apulsku, etrursku itd.). U rimsko su se doba uz keramiku uvoženu iz različitih dijelova Carstva razvijale i mnogobrojne lokalne, provincijske radionice. S dolaskom novih naroda tijekom velike seobe naroda i ranoga srednjeg vijeka kvaliteta keramičke proizvodnje oslabjela je.
Umjetnička keramika
U ranome srednjem vijeku u Europi se uglavnom izrađivala keramika slabije kakvoće. Proizvodnja je oživjela tek u XI. st., s novim poticajima s Istoka preko Maura u Španjolskoj. Raskošnu španjolsko-maursku keramiku tijekom XV. i XVI. st. preuzela je Italija (gdje se nazivala majolika prema španjolskom otoku Mallorci, tranzitnom sjedištu toga importa; također i fajansa prema francuskom nazivu za talijanski grad Faenzu – najpoznatije središte proizvodnje keramike u renesansi). Uz Faenzu razvile su se mnogobrojne manufakture, a među poznatijima su bile Firenca, Casteldurante, Cafaggiolo, Gubbio i Urbino; u njima se proizvodila luksuzna keramika (oslikani pladnjevi, zdjelice, vrčevi, vaze, apotekarske posude albarelli, oplate zidova i podova) često oslikana prema nacrtima umjetnika. Razvila se i keramoplastika, a najznačajniji su bili radovi obitelji Della Robbia. Značajno središte proizvodnje fajanse bila je u XVII. st. Nizozemska (osbito grad Delft), a zatim Francuska i Njemačka. Godine 1709. njemački kemičar Johann Friedrich Böttger (1682–1719) prvi je u Europi otkrio način proizvodnje porculana i osnovao (1710) porculansku manufakturu u Meissenu. Od tada se u Europi počeo, osim fajanse, sve više upotrebljavati i porculan (Sèvres, Beč, Nymphenburg) umjesto jeftinije kamenine koja je dolazila iz Engleske (osobito kamenina Wedgwood). U XIX. st. proizvodila se masovno jeftinija keramika, koja je dijelom oponašala uzorke iz prijašnjih stoljeća. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. u doba secesije proizvodnja keramike doživjela je nov procvat (osobito obojene i glazirane keramičke pločice kao arhitektonska dekoracija). U prvoj polovici XX. st. Francuska i Njemačka među prvima su prihvatile likovno kvalitetniju obradbu keramike, a njih su slijedile Finska, Švedska, Danska i SAD. Suvremena individualna keramika postigla je visoke likovne domete u radovima istaknutih umjetničkih ličnosti (A. Renoir, F. Léger, M. Vlaminck, R. Dufy, P. Picasso), koje u nju unose elemente recentnih likovnih koncepcija.
Od XV. st. postojali su podatci o lončarima u Zagrebu i Ivanić-Gradu. Među proizvodima od XV. do XVII. st. prevladavali su pećnjaci, ćupovi, vrčevi, pokali i raznovrsne zdjelice, najčešće s utisnutim ili urezanim geometrijskim ukrasom, rijetko s figuralnim prizorom. Potkraj XVII. st. u hrvatskim su se gradovima osnivali cehovi lončara (Karlovac, Varaždin, Krapina, Osijek, Koprivnica, Zagreb, Rijeka), ali su i dalje postojali seoski lončari koji su slijedili stoljetnu tradiciju izraženih regionalnih obilježja. Potkraj XVIII. i početkom XIX. st. osnivale su se veće radionice-manufakture za proizvodnju uporabne i ukrasne keramike (tvornice fajansnih peći, kamenine, keramike i porculana u Križevcima, Zagrebu, Krapini, Rijeci) koje su pratile stilska kretanja od klasicizma i bidermajera do historijskih stilova i secesije, ali su proizvodile i predmete s pučkim folklornim ukrasima. Početci moderne hrvatske keramike bili su vezani uz Obrtnu školu u Zagrebu, gdje je 1884. bio otvoren Odjel za lončariju i pećariju. God. 1921–24. stručni učitelj Obrtne škole kipar i keramičar Hinko Juhn (1891–1940) vodio je na Akademiji tečaj keramike i okupljao slikare, kipare i keramičare, koji su tražili nove putove keramičkoga izraza: Zlatka Šulentića (1893–1971), Luju Bezeredyja (1898–1979), Otona Postružnika (1900–78), Milu Petričić (1908–68) i Vlastu Baranjai (1909–94). Temelje suvremenoj hrvatskoj keramici postavila je Blanka Dužanec (1908–89), koja je kao prvi školovani keramičar od 1932. predavala na Obrtnoj školi. Među prvim oblikovateljima uporabne keramike bile su Stella Skopal (1904–92) i Marta Plazzeriano (1904–92). Nakon II. svjetskog rata djelovao je prvi naraštaj keramičara školovanih u Školi za primijenjenu umjetnost ili na Akademiji primijenjene umjetnosti u Zagrebu: Koraljka Adum (1920–72), Zlata Radej (1922–2016), Ivan Švertasek (1922–2009). Keramičari Hanibal Salvaro (1935–2022), Ljerka Njerš (r. 1937), Dora Pezić-Mijatović (r. 1937), Ana Hutinec (1939–2024) i Vladimir Kučina (r. 1940) radili su dekorativnu keramiku i keramoskulpturu nadahnutu pučkom tradicijom i eksperimentirali novim tehnikama. Kasnih 1970-ih među mlađim stvaraocima posebno su se isticale Edith Merle (r. 1940), Ivančica Cvitić-Znidarčić (r. 1946), Bojana Švertasek (r. 1952). Za razvoj keramike značajne su skupine »Ars« (1962) i »Arte terra« (1977) te umjetnička kolonija u Našicama »Hinko Juhn« (1979). Od 1984. u Zagrebu se održava Svjetski triennale male keramike.
