Štalter, Pavao, hrvatski filmski redatelj, scenarist, animator, crtač i scenograf (Karanac kraj Osijeka, 25. XI. 1929 – Zagreb, 5. X. 2021). Diplomirao je 1955. na Akademiji primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Od 1958. radi u Studiju za crtani film Zagreb filma, isprva kao scenograf u velikom broju animiranih filmova Zagrebačke škole crtanog filma (npr. I videl sem daljine meglene i kalne…, Zlatko Bourek, 1964), katkad i animator te glavni crtač. Kao redatelj, filmovima Maska crvene smrti (s Brankom Ranitovićem, 1969., također crtač i scenograf), Sedam plamenčića (1975., također scenarist, crtač i animator) i Kuća br. 42 (1984), u kojemu je izravno slikao na prozirnoj (tzv. cel) foliji, stekao je status prvaka kasnoga razdoblja Zagrebačke škole i ključnoga predstavnika njezine struje tzv. animiranoga slikarstva. Njegov rad karakteriziraju snažan kolorizam, majstorstvo u različitim tehnikama (kolaž, crtež, ulje na platnu) te elegičan ton i melankoličan ugođaj. Redatelj je i glavni crtač pet epizoda (Baltazarov sat, Dva cilindra, Izgubljeni zec, Klaun Daniel, Ptica) u četvrtoj sezoni animirane serije Profesor Baltazar (1978). Crtao je i animirao element-filmove Filmoteke 16. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1994).
Ostali važniji filmovi: Peti (sa Zlatkom Grgićem, 1964), Kutije (1967), Scabies (sa Z. Grgićem, 1970), Duša (1971), Kubus (1972), Konj (1972), Love Story (sa Z. Bourekom, 1973), Ivica i Marica (1980., prikazan na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu), Usisač (s Leom Fabijanijem, 1980), Ogledalce (1985., prikazan na berlinskom festivalu), Posljednja stanica (1988), Wiener Blut (sa Z. Bourekom, 2014).
