Bulajić, Veljko, hrvatski filmski redatelj i scenarist crnogorskoga podrijetla (Vilusi kraj Nikšića, Crna Gora, 22. III. 1928 – Zagreb, 2. IV. 2024). U trećoj godini života s obitelji se preselio u Sarajevo; 1943. pristupio partizanskomu pokretu, a 1944. teško ranjen. Od 1946. živi u Zagrebu, gdje se školovao u večernjim školama te radio u odjelu za kulturu Doma JNA (razvojačen 1950). Privučen filmom, upisao je filmski tečaj u Jadran filmu, a potom kao stipendist studirao filmsku režiju u Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu. Pošto je asistirao Vatroslavu Mimici na igranom filmu U oluji (1952), režirao je šest kratkometražnih dokumentarnih filmova; prvi mu je bio Kamen i more (1953), u crnogorskoj produkciji, a iste godine je u hrvatskoj produkciji ostvario film Brod lutalica. U igranom filmu debitirao je dugometražnim ostvarenjem Vlak bez voznog reda (1959., nagrađen za najbolji film i scenarij na festivalu igranog filma u Puli), uvrštenim u glavni program Canneskoga festivala, epskim prikazom migracije stanovnika jednoga sela iz Dalmatinske zagore u napuštene folksdojčerske kuće u Vojvodini nakon II. svjetskoga rata, nastalim pod utjecajem talijanskoga neorealizma (sudbine tzv. »malih ljudi«, mozaična dramaturgija oslonjena na tzv. »kriške života«), ali i američkog epskog vesterna (preseljenje kolektiva u novu zemlju, motiv vlaka); na režijskom planu film se odlikuje masovnim scenama i preciznom kontrolom mizanscene u tehnici širokoga formata. Utjecaj talijanske kinematografije zamjetljiv je u cjelini njegova opusa – ponovno neorealizma u njegovu trećem, iznimno cijenjenom filmu Uzavreli grad (1961., Velika zlatna arena za najbolji film i Zlatna arena za scenarij na pulskom festivalu), o doseljavanju radnika u industrijsku zonu Zenice, i u kasnom ostvarenju Obećana zemlja (1986), svojevrsnu nastavku Vlaka bez voznog reda, sudskom dramom o političkim zabludama kolektivizacije u poratnom razdoblju, a talijanskoga političkog filma u povijesnim alegorijskim filmovima Čovjek koga treba ubiti (1979., nagrađivan na više inozemnih festivala filmova strave i fantastike), o crnogorskom »lažnom caru« Šćepanu Malom, i Libertas (2006), o Marinu Držiću, kao i u ranijoj ratnoj znanstvenofantastičnoj alegoriji Rat (1960., Zlatna arena za režiju na pulskom festivalu), prema scenariju Cesarea Zavattinija, uvrštenoj u konkurenciju venecijanskoga festivala. U središtu Bulajićeva opusa ipak trajno ostaju ratna drama i spektakli o II. svjetskom ratu u svjetski poznatim filmovima Kozara (1962., Velika zlatna arena za najbolji film, Zlatne arene za režiju i scenarij; Zlatna medalja na festivalu u Moskvi) i Bitka na Neretvi (1969., nominacija za nagradu Oscar u kategoriji stranoga filma), produkcijskom vrhuncu jugoslavenske kinematografije, te u kasnijem djelu Veliki transport (1983). Dvadesetostoljetna političko-povijesna tematika obilježava i ostale njegove filmove, međunarodno koproduciran Atentat u Sarajevu (1975), Visoki napon (1981), o otporu staljinizmu nakon rezolucije Informbiroa, i Donator (1989), koji je nadahnut sudbinom Ericha Šlomovića. Sklon klasičnijemu režijskom prosedeu i realističkomu pristupu, realizirao je i film priklonjeniji apstraktnijemu modernom filmu Pogled u zjenicu sunca (1966), također dramu iz II. svjetskoga rata. Nakon razornog potresa u Skoplju 1963. realizirao je dugometražni dokumentarni film Skopje 63 (1964), za koji je primio više međunarodnih nagrada, uključujući Grand Prix – Lav Svetog Marka za najbolji dokumentarni film na festivalu u Veneciji. Za televiziju je ostvario dokumentarnu seriju Crna Gora (1972) te zapažene dokumentarne filmove Titovi memoari (1981) i Mjesto sjećanja Vukovar (2015). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (2009).
