neorealizam (neo- + realizam).
1. Smjer u talijanskoj književnosti, koji je za fašističke vlasti (1922–43) bio strogo zabranjen, a vrhunac je postigao u razdoblju 1945–55. Slijedeći tradiciju talijanskog verizma, ali i pojedina djela A. Moravije, E. Vittorinija i C. Pavesea objavljena prije II. svjetskog rata, te sukladno sličnim nastojanjima u kinematografiji, neorealisti odbacuju neangažirani fragmentizam i formalizam međuratne proze. Budući da su težili što »realističnijemu« prikazu društvene stvarnosti, posezali su za temama iz radničkog i seljačkoga života. Zbog toga u karakterizaciji likova veliku važnost ima njihov govorni (najčešće dijalektni) izraz, a samo je pripovijedanje oblikovano prema realističkim i verističkim načelima. Neorealisti su se žestoko suprotstavljali dominaciji fašizma, pa je prikaz oružanog otpora značajna tematska novost njihovih romana i kraćih pripovjedačkih oblika (tzv. dugih priča). Krugu neorealista pripadali su gotovo svi istaknutiji talijanski književnici toga razdoblja: V. Pratolini, E. Vittorini, C. Pavese, A. Moravia, C. Bernari, I. Calvino, C. Cassola, C. Levi, I. Silone, C. Malaparte.
2. Struja u talijanskom filmu koja se javila potkraj II. svjetskog rata i trajala do početka 1950-ih. Naziv je skovao kritičar i redatelj Antonio Pietrangeli, a neo u nazivu priziva realističku (verističku) tendenciju u talijanskom filmu na početku I. svjetskog rata (Nino Martoglio, E. Duse i Febo Mari, Gustavo Serena i dr.). Kao suprotnost filmu iz fašističkog razdoblja, neorealizam se usredotočuje na socijalnokritički prikaz suvremenosti, i to siromašnih društvenih slojeva (tzv. malih ljudi), čiji život u ratu i poraću teži prikazati neuljepšano i autentično (snimanje izvan studija, angažiranje neprofesionalnih glumaca), u pričama lišenima melodramske obradbe i prigušenog dramskog intenziteta, s težnjom da se radnja razvija kroz niz »krišaka života«. Najznačajniji su predstavnici V. De Sica, R. Rossellini i L. Visconti, vrijedna su ostvarenja režirali i G. De Santis, A. Lattuada, P. Germi, R. Castellani, C. Lizzani, a velik mu je doprinos dao i scenarist i teoretičar struje C. Zavattini. Početkom 1950-ih, zbog komercijalnih neuspjeha a i zbog poboljšanja društvenoekonomskih prilika u Italiji, neorealizam gubi na poletu i aktualnosti. Na njegovu poetiku nadovezali su se filmovi sa sve jačim naglaskom na psihološkoj problematici (npr. pojedina djela Rossellinija i De Sice), pa je prerastao u tzv. obnovljeni neorealizam (ili neorealizam duše) u duhu kojega u počecima svojih karijera režiraju M. Antonioni, F. Fellini, E. Olmi, P. P. Pasolini, te P. i V. Taviani, a tragove neorealizma moguće je u talijanskoj kinematografiji pratiti sve do kraja 1990-ih. Do tada najrealističnija struja u povijesti filma, prihvaćena na najznačajnijim festivalima i od lijeve kritike, utjecao je na mnoge svjetske redatelje (npr. A. Kurosawa, L. Buñuel, S. Ray, R. Clément), među njima i na hrvatske (K. Golik, V. Bulajić, Š. Šimatović).
