verizam (tal. verismo, od vero < lat. verus: istinit), književni smjer koji se po uzoru na francuski naturalizam razvio u Italiji potkraj XIX st. Pojavio se nakon risorgimenta u razdoblju razočaranja revolucijom, koja nije uspjela promijeniti političku, birokratsku i policijsku strukturu društva. Podjela talijanskog društva na feudalni jug i industrijski sjever u tom je razdoblju još više došla do izražaja. Tako su veristički pisci u fokus književne obradbe uzimali arhaični i ruralni svijet talijanskog juga. Temeljni program i poetička načela odgovaraju naturalizmu, s tim što se naglašava objektivnost izražavanja, regionalna tematika te impersonalnost pripovjedača, koji više ne smije imati ulogu posrednika između čitatelja i likova. Ideal je verizma znanstveno traganje za uzrocima opisanih događaja. Veristički književnici smatrali su da je njihov zadatak otkriti prave, a ne prividne uzroke nekog događaja. Verizam je težio biti »objektivna književnost« pa su izbjegavani lirski i autobiografski elementi. Promjene su se unosile i u jezik književnosti, koju su veristi lišavali akademskog idioma i konvencija, unoseći pučki sociolekt. Teoretičarem verizma smatra se L. Capuana, a najistaknutiji je pisac G. Verga (Nedda, 1874). Uz njih su djelovali i F. De Roberto, Mario Pratesi, R. Fucini, E. De Amicis, C. Collodi te spisateljice G. Deledda i M. Serao.
Verizam u glazbi započeo je izvanredno uspješnom izvedbom opere Cavalleria rusticana P. Mascagnija u Rimu 1890. Skladana u jednom dahu, bogate melodijske invencije i briljantne uporabe orkestra s kojima je autor vješto dočarao boje i ugođaje, svježa i puna elementarnih ljudskih emocija, Cavalleria je smjesta postigla svjetski uspjeh i slavu. Slijedili su je 1892. Zločinački svijet U. Giordana i Pagliacci R. Leoncavalla. Verističkom se operom počelo smatrati ona djela u kojima se ocrtavaju snažne strasti, s gustom orkestracijom, emfatičnim vokalnim dionicama povjerenima snažnim dramskim glasovima i lišenima bilo kakvih ukrasa, s velikim klimaksima, uzrujanim duetima i melodioznim intermezzima. Skladali su ih i neki manje poznati skladatelji kao što su F. Cilea, Franco Alfano, Alberto Franchetti i R. Zandonai. Posljednjim verističkim glazbenim djelom smatra se opera Bogorodičin nakit (I gioielli della Madonna) E. Wolf-Ferrarija, praizvedena 1911. u Berlinu. Prema nekim mišljenjima, elemenata verizma ima i u nekim djelima G. Puccinija.
U likovnim umjetnostima, smjer i stil koji naglašenije od realizma prikazuje ružne i mračne aspekte života. U užem smislu veristima se smatraju slikari nove stvarnosti G. Grosz, O. Dix i M. Beckmann, autori grubih društvenokritičkih, satiričnih i fantazmagoričnih kompozicija.
