Zafranović, Lordan, hrvatski filmski redatelj i scenarist (Maslinica na Šolti, 11. II. 1944). Diplomirao je na Visokoj pedagoškoj akademiji u Splitu te 1971. filmsku i TV režiju na FAMU-u u Pragu. Od 1991. do 2005. živio je u Parizu i Pragu.
Filmsku karijeru započeo je nizom zapaženih kratkometražnih filmova realiziranih 1961–65. u Kino klubu Split (Nedjelja, Dnevnik, Dah, Portreti / U prolazu), stekavši 1966. zvanje majstora amaterskog filma. U profesionalnoj kinematografiji djeluje od 1965. Asistent je režije Vatroslavu Mimici u filmu Kaja, ubit ću te! (1967), nastupivši i u sporednoj ulozi u njegovu filmu Prometej s otoka Viševice (1964). Režirajući isprva u nezavisnoj produkciji zagrebačkoga Filmskog autorskog studija (FAS), Adria filma i Zagreb filma te beogradskoga Dunav filma, u toj mu se etapi karijere ističu igrani dugometražni prvijenac Nedjelja (1969) te nagrađivani srednjometražni igrani filmovi Poslije podne (Puška) (1968), Ave Marija (Moje prvo pijanstvo) (1971) i Valcer (Moj prvi ples) (1971), u kojima zaokružuje kinoklupsku, avangardnu poetiku svojih ranih filmova. U prijelaznoj fazi 1970-ih režira raznorodne filmove – srednjometražne igrane Mora (1971) i Gosti i radnici (1977), TV filmove Predgrađe (Ibisa) (1971) i Ubistvo u noćnom vozu (1973), omnibus-film Kronika jednog zločina (1973), nastao spajanjem njegovih triju kratkometražnih filmova, dokumentarne Antika (1972), ZAVNOH (1973), Rad zida grad (1974) i dr. Dugometražnim igranim filmom Muke po Mati (1975., nagrada kritičara na festivalu u Puli), erotskom dramom o boksaču-radniku koji dolazi iz seoske sredine u grad, nastalom u produkciji Jadran filma, označio je prijelaz prema zrelijoj etapi u kojoj slijedi kasnomodernistički obrazac europskoga art-filma, zadržavši poriv za provokacijom građanske sredine. Iznimno estetizirana vizualnog stila, s elementima groteske i erotike, tematski usmjereni, na tragu poetike Piera Paola Pasolinija, Bernarda Bertoluccija i Luchina Viscontija, ali i pod dojmom srednjoeuropske kinematografije (čehoslovački novi film, Roman Polański), na suodnos individualnoga i kolektivnoga, intimnoga i političkoga, kao i motiva ljubavi i smrti, ti se igrani filmovi obično dijele u dvije trilogije: političkopovijesnoj pripadaju Okupacija u 26 slika (1978., Velika zlatna arena, Srebrna arena za režiju i nagrada kritike na festivalu u Puli), prikazana u glavnom programu Canneskog festivala i iznimno kontroverzne recepcije u Hrvatskoj, Pad Italije (1981., Velika zlatna arena za film i režiju), prikazan u glavnom programu Međunarodne filmske smotre u Veneciji, i Večernja zvona (1986., Zlatna arena za režiju), prema romanu Vrata od utrobe Mirka Kovača, dočim »erotsko-metafizičkoj« pripadaju Ujed anđela (1984), Haloa, praznik kurvi (1988., prema romanu Zatvor od oleandrova lišća Veljka Barbierija) i u Češkoj producirana Osveta je moja (Má je pomsta, 1995., prema romanu Crni petak Otakara Chaloupke). Povijesnoj je trilogiji polemičkom, subjektivnom vizijom hrvatske povijesti u XX. st. srodan i kontroverzni dugometražni film-esej Zalazak stoljeća – Testament L. Z. (1994), koji tematizira ustaške ratne zločine te poziciju umjetnika pri suočavanju s prošlošću. Karijera mu je 1990-ih zamrla; poslije je za HRT realizirao dokumentarnu TV seriju u 13 nastavaka Tito – posljednji svjedoci testamenta (2012). Svim je svojim filmovima (su)scenarist.
