Zenko, Franjo, hrvatski filozofski pisac (Adamovec, 21. IV. 1931 – Zagreb, 25. IV. 2017). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao njemački (1958) i filozofiju (1960); doktorirao 1965. iz filozofije s temom Personalizam Emmanuela Mouniera. Godine 1964. bio je izabran za asistenta s pravom predavanja (venia legendi) na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je predavao sustavnu filozofiju (ontologiju, etiku i logiku). Zbog »antimarksizma« bilo mu je 1966. zabranjeno predavati, a 1967. je zbog »neprijateljske djelatnosti« bio otpušten. Godine 1968–70. bio je stipendist Humboldt-Stiftunga u Frankfurtu na Majni. Od 1970. radio u Institutu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu (kao stručni suradnik, znanstveni suradnik, te znanstveni savjetnik); predstojnik Instituta 1980–85. Također predavao na Hrvatskim studijima (1992–2000) i Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu (1997–2000). Pretežito se bavio hrvatskom filozofijom u njezinu europskom filozofskom kontekstu, s posebnim osvrtom na teorijska pitanja historiografije »nacionalnih« filozofija. Bio je saborski zastupnik HSLS-a (1992–95) te hrvatski veleposlanik u Vatikanu (2000–04). Glavna djela: Personalizam Emmanuela Mouniera (1980), Aristotelizam od Petrića do Boškovića (1983), Samokritika komunističkog revolucionarizma (1991), Novija hrvatska filozofija (koautor, 1995), Starija hrvatska filozofija (koautor, 1997), Osvjetovnjenje hrvatskog filozofskog duha (2010).
