Vukotić, Dušan, hrvatski filmski redatelj, crtač, animator i karikaturist crnogorskoga podrijetla (Bileća, BiH, 7. II. 1927 – Krapinske Toplice, 8. VII. 1998). Od 1944. u partizanskom pokretu. Studirao je arhitekturu 1947–51. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Od 1967. do umirovljenja 1990. bio je profesor filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, od 1975. kao redoviti profesor.
Od 1951. bavio se crtanim filmom u Duga filmu; u prvim filmovima (Kako se rodio Kićo, suredatelj s Josipom Sudarom, 1951; Začarani dvorac u Dudincima, 1952) nasljedovao je punu, realističku (klasičnu) animaciju. Nakon crtanih reklama (1954–55), izrađivanih u suradnji s Nikolom Kostelcom, Aleksandrom Marksom i drugima, 1956. među utemeljiteljima je Studija za crtani film Zagreb filma, u kojemu je djelovao kao redatelj (Cowboy Jimmy, nagrađen na festivalu u Berlinu, Čarobni zvuci i Abra Kadabra, svi 1957), zatim kao redatelj i scenarist u crtanim filmovima kojima se okrenuo modernističkoj animaciji (Osvetnik, Koncert za mašinsku pušku, oba 1958). Prvim potpuno autorskim crtanim filmom Piccolo (1959., nagrađen u Oberhausenu i Karlovym Varyma) – kao crtač, animator, redatelj i scenarist – radikalizirao je koncept »reducirane animacije« stilizirana, plošna crteža i modernističkih elipsi, a u korespondenciji s modernim sadržajnim slojem (otuđenje, kritika tehničke civilizacije, strah od atomske prijetnje); crtežom i scenografijama njegovi su filmovi dio tzv. slikarske struje Zagrebačke škole crtanoga filma koja je obilježila njezino prvo, najpoznatije razdoblje. Crtanim filmom Surogat (1961) postigao je najveći uspjeh u povijesti hrvatske kinematografije – nagradu Oscar za crtani film 1962., prvu ikada dodijeljenu neameričkomu animiranom filmu. Nakon 1961. posvetio se eksperimentiranju s animacijom, mahom praveći kratkometražne animirano-igrane filmove: Igra (1962) je bila nominirana za nagradu Oscar 1963. te nagrađena na festivalima u Annecyju i Oberhausenu; igrani film s animiranim elementima je i Mrlja na savjesti (1968). Zapaženi filmovi Opera cordis (1968) i Ars gratia artis (1970) eksperimentiraju kolažnim tehnikama, 1001 crtež (1960) prikazuje proces stvaranja animiranoga filma, dokumentarni Gubecziana (1974), nagrađen Grand prixom na festivalu u Beogradu te na berlinskom festivalu, prikazuje radove naivnih umjetnika posvećene Matiji Gupcu, a Skakavac (1975) igrano-animiranim postupcima prikazuje sjećanje na pokret otpora. Za svoje je kratkometražne filmove primio oko 90 domaćih i inozemnih nagrada i priznanja.
Od sredine 1960-ih posvetio se i cjelovečernjem igranom filmu, režiravši tri filma koja su ostala u sjeni njegova prekretničkog opusa u animaciji. Dječji film fantastike Sedmi kontinent (1966) dobio je nagradu publike na Festivalu igranog filma u Puli i na festivalu filmske fantastike u Trstu; akcijsko-ratni film Akcija Stadion (koscenarist sa Slavkom Goldsteinom, Velika srebrna arena za film i Zlatna arena za scenarij u Puli) ideologizirano je, ali režijski iznimno suvereno uprizorenje studentskog otpora ustaškoj separaciji Židova i nežidova u Zagrebu 1941., a znanstvenofantastična parodija Gosti iz galaksije (1981) nagrađena je na festivalima filmske fantastike u Trstu, Portu i Bruxellesu.
Prve karikature objavljivao je u partizanskom tisku, a poslije u listovima Vjesnik, Jež, Filmska kultura i Kerempuh, gdje 1953. objavljuje strip Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi (u knjizi tiskan 2013). Ilustrirao je i knjige. Bio je član američke Akademije filmskih umijeća i znanja od 1971. te Crnogorske akademije znanosti i umjetnosti od 1977.
Ostali važniji filmovi: Nestašni robot (1956), Veliki strah (1958), Rep je ulaznica (1959), Krava na Mjesecu (1959., nagrađen u Annecyju; slikovnica 1969), Dobro došli na planet Zemlja (1993).
