Bošnjak, Branko, hrvatski filozof (Stojčinovac kraj Osijeka, 14. I. 1923 – Zagreb, 18. VI. 1996). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao filozofiju, jugoslavenske književnosti i jezike 1950., a grčki jezik i književnost 1958., doktorirao 1956. Od 1960. docent, od 1963. izvanredni, a od 1970. redoviti profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je predsjednik Hrvatskoga filozofskog društva (1965. i 1978–79), član HAZU (od 1985. izvanredni, a od 1991. redoviti). Pod utjecajem Marxove filozofije i stoičke tradicije te osobito Jaspersove filozofije egzistencije, u središte svog filozofskog razmatranja postavlja odnos filozofije i kršćanstva. Kao religija koja ima najrazrađeniji sustav tumačenja eshatona, kršćanstvo treba biti predmetom filozofske kritike u smjeru utemeljenja čovjekova autentičnog bitka. Time se filozofija mora uključiti u život zalažući se za istovjetnost znanja i djelovanja kako ne bi ostala samo na spekulativnoj razini odnosa prema svijetu. Glavna djela: Grčka filozofija od početaka do Aristotela (1956), Filozofija od Aristotela do renesanse (1957), Filozofija i kršćanstvo (1966), Filozofija. Uvod u filozofsko mišljenje i Rječnik (1977), Sistematika filozofije (1977), Smisao filozofske egzistencije (1981), Filozofija i povijest (1983), Povijest filozofije (I–III, 1990–93), Filozofija istine (1996).
