Danica ilirska, prvi hrvatski književni časopis, koji je kao tjedni prilog Novina horvatskih od 10. I. 1835. do 2. I. 1836. izlazio u Zagrebu pod naslovom Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka, a potom pod nazivom Danica ilirska. Nakon zabrane ilirskog imena i simbola, od 2. I. 1843. pa sve do konca 1848., časopis je ponovno izlazio pod prvotnim naslovom, a od 2. I. do 30. VI. 1849. opet pod naslovom Danica ilirska. Pod naslovom Danica list se pojavio tijekom 1853., no zbog slaba odziva čitateljstva ubrzo je prestao izlaziti. Od 1863. do 1867. časopis je ponovno izlazio pod naslovom Danica ilirska.
Pokretač, glavni urednik i izdavač Danice u svim fazama njezina razvoja bio je Lj. Gaj, no u 1860-ima časopis su zapravo uređivali njegov sin Velimir Gaj, A. Mažuranić, D. Rakovac, V. Babukić, B. Šulek i D. Demeter. Pretisak u pet knjiga, pod naslovom Danica ilirska 1835–49 (Zagreb 1970–72) uredili su I. Frangeš i M. Kuzmanović.
Kako Gajeve Novine nisu imale dopuštenje za samostalno oblikovanje i plasiranje političkih vijesti, od početka izlaženja pa do 1848. Danica je zapravo imala ulogu središnjega glasila hrvatskog preporodnog pokreta. Osim što je u obliku književnih ostvarenja (budnica, davorija, poskočnica) omogućavala plasiranje i širenje temeljnih zasada ideologije ilirizma, Danica je bitno pridonijela afirmaciji štokavskoga narječja kao hrvatskog jezičnog standarda i Gajeva pravopisa iz 1830. Do 28. broja štokavština, kao najrašireniji hrvatski dijalekt, i novi pravopis posve su istisnuli kajkavštinu i staru grafiju. Prvi objavljeni prilog pisan štokavštinom i prema Gajevu pravopisu bila je budnica A. Mihanovića Horvatska domovina (br. 10 iz 1835), koja je, kada je uglazbljena, postala hrvatskom himnom.
