Tkalčić, Marijan, hrvatski filozof i pedagog (Kapela kraj Bjelovara, 15. IV. 1896 – Zagreb, 7. XI. 1956). Doktorirao 1921. u Zagrebu disertacijom Metafizičko i spoznajno-teorijsko značenje kauzaliteta i teleologije. Bio gimnazijski profesor u Petrinji, Bjelovaru i Zagrebu, gdje je od 1945. bio profesor pedagogije i psihologije na Muzičkoj akademiji te Višoj pedagoškoj školi. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu predavao je od 1949; od 1950. docent, potom izvanredni profesor etike i estetike. Odvajao je nespoznatljivo od spoznatljivoga, koje pripada u sferu mogućega i zbiljskoga iskustva. Budući da čovjek i svijet ne mogu biti nešto drugo osim onoga što jesu, zadaća se filozofije sastoji u spoznavanju, opravdavanju i prihvaćanju te nužnosti kao tijeka »generacije« i »stvaralaštva«. U pedagoškim radovima razlagao je stajalište da je zadaća pedagogije prije svega u odgajanju mladeži za izgrađivanje sadašnjosti. Velik je i njegov prinos izradbi Pedagogijskoga leksikona (1939). Glavna djela: Pokušaj određenja filozofije (1920), Pedagogija i tehnika učenja (1934), Dijalektičko jedinstvo odgoja, obrazovanja i nastave (1951), Egzistencijalizam (1951), Oblik i sadržaj (1952), Etika: od Platona do Ničea (1957).
