dijakritički znakovi, (razlikovni) znakovi koji se stavljaju iznad, ispod ili preko slova da se njima označi ili poseban fonem (glas) ili osobita fonetska vrijednost koja se pridaje pojedinomu glasu. Mogu se njima također (u filologiji) označivati pojedine interpolacije ili korekcije za slova nesigurna čitanja. Mnogi jezici u svojim grafijama (slovopisima) imaju posebne dijakritičke znakove – sastavne dijelove pojedinih slova kojima se na tim jezicima piše. Tako se npr. u španjolskom jeziku ñ razlikuje od n, u poljskome ł od l, u njemačkome ö od o, u norveškom ø od o itd. U hrvatskome standardnom jeziku dijakritičkim se znakovima razlikuju č i ć od c (i međusobno), š od s, ž od z, đ od d. Naravno, u transliteraciji (do-slovnom prepisivanju) iz drugih jezika ili u specijalističkim lingvističkim tekstovima u hrvatskom se jeziku upotrebljavaju i druga slova s istim ili drukčijim dijakritičkim znakovima, npr. ä, ç, ę, ň, ő, ř, ů, ü, ţ, ż itd. U širem smislu riječi, dijakritičkim znakovima katkada se smatraju i znakovi za naglaske i dužine, npr. dúga (na nebu), dȗga (genitiv jed. imenice dȗg), dùga (dugačka), dȕgā (određeni pridjev od dùga), dȕga (na bačvi) itd.
