Hrvatsko-ugarska nagodba, akt kojim su Hrvatska i Ugarska 1868. uredile međusobne državnopravne odnose, prekinute 1848., kada je Hrvatski sabor, nakon uspostave samostalne vlade za Ugarsku, odbio priznati madžarsku vladu kao zajedničku, raskinuvši na taj način državnopravne veze s Ugarskom. Nakon sloma revolucije u Habsburškoj Monarhiji, u razdoblju oktroiranog ustava od 4. III. 1849. do 31. XII. 1851., pa zatim u razdoblju otvorenog apsolutizma, koje je potrajalo do listopada 1860., pitanje obnove državnopravne veze između Hrvatske i Ugarske nije bilo aktualno. Ono se iznova postavilo na dnevni red početkom 1860-ih, nakon sloma neoapsolutizma, odlukom bečkoga dvora da pristupi preuređenju Habsburške Monarhije na načelima sadržanima u Listopadskoj diplomi od 20. X. 1860., odnosno na načelima sadržanima u Veljačkom patentu od 26. II. 1861. S tim u vezi vladar je od Hrvatskoga sabora, među ostalim, zatražio da regulira pitanje državnopravnog odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Ugarske. Stajalište Hrvatskoga sabora iz 1861. o obnovi državnopravnih veza s Ugarskom sadržano je u zakonskom članku XLII. Polazeći od ocjene da je 1848. ne samo formalno, nego i pravno, došlo do prekida državnopravnoga saveza između Hrvatske i Ugarske, Sabor je u navedenom članku izrazio spremnost ne samo na obnovu realne unije s Ugarskom, nego i na uspostavu još tješnjih državnopravnih odnosa nego što su bili oni prije 1848., ali je pritom zahtijevao da prije početka pregovora o tom pitanju Kraljevina Ugarska prizna neovisnost i samostalnost Kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji kao i realni i virtualni teritorijalni opseg. Od Ugarske je, osim toga, zatraženo da se obveže kako pitanja unutrašnje političke uprave, pravosuđa, crkvenih poslova i školstva neće biti predmetom razgovora prilikom rasprave o zajedničkim poslovima između Hrvatske i Ugarske. Na taj je način Hrvatski sabor, zapravo, definirao minimum autonomije koju bi Hrvatska, u okviru Ugarske, ubuduće morala uživati. Iako je vladar bio potvrdio odluku Hrvatskoga sabora sadržanu u zakonskom članku XLII iz 1861., pitanje obnove državnopravne veze Hrvatske s Ugarskom bilo je skinuto s dnevnoga reda budući da su i Hrvatski i Ugarski sabor raspušteni pošto su odbili priznati uređenje države definirano Veljačkim patentom. Problem reguliranja državnopravnih odnosa između Hrvatske i Ugarske iznova se aktualizirao u polovici 1860-ih u sklopu nastojanja bečkoga dvora da napokon sredi situaciju u državi. S tim u vezi Hrvatski je sabor 1865. izabrao regnikolarnu deputaciju, koja je o uspostavi državnopravne veze između Hrvatske i Ugarske povela pregovore s Madžarima, koji su prekinuti u lipnju 1866. jer su Madžari odbili prihvatiti hrvatsko stajalište. Nakon poraza Austrije u ratu s Pruskom (1866), koji je dokrajčio nastojanja Habsburške Monarhije da dominacijom u Njemačkom savezu osigura položaj velike europske sile, pitanje uređenja Habsburške Monarhije kao uvjet za njezinu stabilizaciju postalo je aktualnije nego prije. S tim u vezi Franjo Josip I. bio je sada prisiljen izaći u susret madžarskim zahtjevima za priznanjem državnosti Ugarske. S druge strane, Madžari su, u težnji da ostvare dominaciju u Ugarskoj, koju su shvaćali kao madžarsku državu, u međuvremenu pokazali spremnost da ipak priznaju zajedničke poslove s Austrijom, odustavši na taj način od zahtjeva za personalnom unijom. Pregovori između vladara i madžarskih vladajućih čimbenika završeni su prihvaćanjem Austro-ugarske nagodbe 1867., kojom je Habsburška Monarhija uređena kao dvojna država. Budući da je Austro-ugarska nagodba priznala Ugarskoj cjelovitost i nedjeljivost, pitanje položaja Hrvatske u okviru Monarhije bilo je njome zapravo unaprijed određeno. Budući da je reguliranje državnopravnoga statusa Hrvatske u okviru Ugarske postalo bitnim uvjetom stabilizacije dualističkog ustrojstva Monarhije, i bečki i peštanski dvor vršili su snažan pritisak da se ono riješi. Rezultat toga bila je Hrvatsko-ugarska nagodba, koju je Hrvatski sabor, u kojem su tada većinu imali unionisti, zagovornici realne unije s Ugarskom bez ikakvih prethodnih uvjeta, sklopio 1868. Sve do 29. X. 1918. Hrvatsko-ugarska nagodba vrijedila je kao temeljni državnopravni akt i za Hrvatsku (zakonski članak I/1868) i za Ugarsku (zakonski članak XXX/1868).
Nagodbom je Hrvatskoj zajamčena autonomija sa značajkama državnosti. Govoreći, primjerice, o uspostavi državne zajednice između Hrvatske i Ugarske, Nagodba jasno luči Kraljevinu Ugarsku s Erdeljem od Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (čl. 1). Iako je, na simboličnoj razini, državno zajedništvo imalo biti izraženo u jedinstvenom činu krunidbe hrvatsko-ugarskog kralja, predviđeno je da kraljeva krunidbena prisega, koja se ima posebno sastaviti na hrvatskom jeziku, sadrži tekst koji Kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji jamči teritorijalnu cjelovitost i ustavnost (čl. 2). Nadalje, Nagodba Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju definira kao »politički narod« (čl. 59). O posebnome državnopravnom položaju Hrvatske u okviru Ugarske svjedoče i odredbe koje propisuju da je hrvatski jezik isključivo službeni jezik u zakonodavstvu i sudstvu, u organima hrvatske autonomne uprave, odnosno u tijelima zajedničke vlade (čl. 56–60). Iako je Nagodba priznavala državni teritorij Hrvatske (čl. 65, 66), madžarski vladajući čimbenici naknadnom su jednostrano provedenom izmjenom teksta čl. 66 (tzv. Riječka krpica) iz hrvatskog teritorija pokušali izdvojiti grad Rijeku s lukom. Kada je riječ o autonomnim poslovima, tvorci Hrvatsko-ugarske nagodbe priznali su Hrvatskoj autonomiju u skladu sa zahtjevom sadržanim u članku XLII Hrvatskoga sabora iz 1861. Sukladno tomu, Nagodba navodi da »zakonarstvo i uprava u svih poslovih nutarnjih, bogoštovja, nastave i pravosuđa, računajući sudbenost u svih molbah, izim sudbenosti glede pomorskoga prava« pripadaju među autonomne hrvatske poslove, koji su u isključivoj kompetenciji Hrvatskoga sabora, bana i Zemaljske vlade kao autonomnih hrvatskih organa vlasti (čl. 48). I svi ostali poslovi, koji nisu izričito bili navedeni kao zajednički, prema slovu Nagodbe, spadali su u autonomnu nadležnost (čl. 47). Iako je Nagodbom Hrvatskoj bila zajamčena autonomna organizacija vlasti, madžarska je vlada nastojala sebi osigurati utjecaj na autonomne poslove. Hrvatski ban bio je, naime, ovisan o predsjedniku zajedničke vlade, koji je kralju predlagao njegovo imenovanje, odnosno njegovo razrješenje. Za financiranje troškova hrvatske autonomije bila je predviđena svota u ukupnom iznosu od 2 200 000 forinta (čl. 15). S tim u vezi Nagodba izražava mišljenje da je zapravo riječ o svoti koja približno odgovara iznosu od 45% ukupnih prihoda Hrvatske (čl. 16). Kada je riječ o financiranju zajedničkih poslova, Nagodba predviđa da ih Hrvatska pokriva iznosom od 55% svojih ukupnih prihoda. Osim toga, Hrvatska je bila obvezna sudjelovati i u pokrivanju troškova za zajedničke poslove na razini Monarhije. Radilo se o troškovima vezanima uz uzdržavanje dvora i zajedničke vojske, odnosno svim onim poslovima koji su, prema Austro-ugarskoj nagodbi, bili zajednički. Osim vojske, među te su poslove pripadali vanjska politika, vanjska trgovina i monetarna politika, o kojima su odlučivale delegacije izabrane posebno s austrijske, a posebno s ugarske strane. U ugarsku delegaciju ulazila su i četiri člana delegacije Hrvatskoga sabora izabrana iz redova zastupnika koje je Hrvatski sabor imenovao u zajednički sabor. Nagodbom se Hrvatska odrekla financijske samostalnosti. Svi financijsko-ekonomski poslovi definirani su, naime, kao zajednički. Primjerice, u kompetenciju organa zajedničke vlade pripadalo je utvrđivanje vrste i visine svih izravnih i neizravnih poreza, njihovo raspisivanje i prikupljanje, uvođenje novih poreza itd. Osim toga, Hrvatska nije imala pravo nadzora nad troškovima za zajedničke poslove, ni pravo izravnog odlučivanja o državnom proračunu. Nadalje, Nagodba je onemogućivala Hrvatskoj da samostalno kreira novčanu i gospodarsku politiku. Isključivo pravo zakonodavstva u tom smislu imali su zajednički Središnji sabor i Središnja vlada. Središnji sabor sastojao se iz dvaju domova, Velikaške i Zastupničke kuće. U Velikašku kuću Hrvatska je imala pravo poslati 2, a u Zastupničku kuću 29 zastupnika. God. 1873., revizijom Nagodbe, taj je broj povećan na 34 zastupnika, a 1881., nakon priključenja u međuvremenu razvojačene Vojne krajine, na 40. Istodobno je s 2 na 3 povećan i broj hrvatskih zastupnika u Velikaškoj kući. Osim u zajedničkom saboru, Hrvatska je imala i svojega ministra u zajedničkoj vladi. Iako je po svojem značaju Hrvatsko-ugarska nagodba u biti bila bilateralni, međudržavni ugovor između Hrvatske i Ugarske, koji se nije mogao jednostrano mijenjati, madžarska ju je vlada od samog početka na različite načine sustavno kršila, interpretirajući pritom hrvatsku nagodbenu autonomiju kao pokrajinsku, a ne kao autonomiju s bitnim obilježjima državnosti. Madžarska vlada sustavno je kršila Nagodbu radi jačanja svoje hegemonije, odnosno radi postupnog ukidanja hrvatske autonomije, pa je tijekom druge polovice XIX. st. dolazilo do mnogobrojnih sporova između hrvatskih i madžarskih političkih čimbenika. U sklopu toga javljali su se i zahtjevi za njezinom temeljitijom revizijom, koja međutim nikada nije provedena. Iako je Nagodba u više navrata doživjela stanovite korekcije (1873., 1880., 1881., 1889., 1891. i 1906), one nisu donijele nikakve bitne promjene.
