struka(e): lingvistika i filologija

glagoljaštvo, karakterističan segment hrv. kulture, dominantan u sr. vijeku, koji čine: glagoljičko i ćirilično (bosaničko) pismo, svi jezični oblici pisani tim pismima (hrvatskostaroslavenski jezik, hrv. narodni idiomi, te hibridne inačice nastale karakterističnim prepletanjem prethodnih dvaju jezičnih tipova), glagoljaška liturgija, te knjiž. i glazb. izrazi nastali u tim okvirima. Povijesnih podataka o prvom dodiru Hrvata s glagoljičkim kompleksom nema, no okolnosti ćirilometodske moravske misije i vjerojatnoga nastanka glagoljice upućuju na mogućnost da je do dodira došlo još za života Konstantina i Metoda, i to na jadranskoj obali: ili za vrijeme njihova putovanja u Moravsku 863., ili pak dok su prolazili sjev. obalnim pojasom na putu u Rim 866/867. Kao vjerojatna navodila se i mogućnost da su u hrv. krajeve, ponajprije na Kvarner i sjevernodalmatinske otoke, dospjeli uhićeni, pa zatim u Veneciji izaslanicima bizantskoga cara prodani, Metodovi učenici, nakon učiteljeve smrti 885. Sve se češće spominje i vjerojatnost da je do širenja staroslavenštine i glagoljice među Hrvatima došlo posve namjerno: Bizantu je, zbog sukoba s Rimom, bilo u interesu da na svojim dalm. prostorima potiče širenje starosl. liturgije i jezika te glagoljičkoga pisma. S biz. prostora, okolicâ gradova gdje su također živjeli Hrvati, dakle i znatno južnije od Kvarnera, Istre, Like, sjev. Dalmacije, ćirilometodska se baština zacijelo brzo širila prema hrv. državi. O tim se procesima ponešto doznaje iz prvoga pov. izvora o prisutnosti glagoljske baštine u Hrvata iz pisma pape Ivana X. splitskomu nadbiskupu Ivanu iz 925., gdje stoji kako je među Hrvatima u liturgiji proširen Metodov nauk, te u zaključcima crkvenoga koncila u Splitu iz iste godine, gdje se u strahu za liturgijsku disciplinu zabranjuje zaređivanje glagoljaša. Najstariji hrvatskoglagoljički spomenici upisani su u kamenu: iz XI. st. potječu Plominski natpis, Valunska ploča, Krčki natpis, s prijelaza u XII. st. Bašćanska ploča, a iz XII. st.: Jurandvorski ulomci, Senjska ploča, Grdoselski ulomak, Supetarski ulomak, Humski grafit. Osim Kninskog i Plastovskog ulomka, koji su pronađeni nedaleko od Knina, odn. Skradina, te Natpisa iz Kijevaca, koji je pronađen blizu Bosanske Gradiške, svi su nastali na kvarnersko-istarskome prostoru. S krajnjega hrv. juga potječe Konavoski natpis (XI. st.), a znatan broj glagoljskih slova opaža se i na ćiriličnoj Humačkoj ploči (XII–XIII. st.).

Grafolingvistička i paleografska analiza najstarijih pergamentnih ulomaka, iz XII. i XIII. st., potvrđuju kako su se na hrvatskome prostoru bila formirala dva pola glagoljičke pismenosti: na jugoistoku (Zahumlje, Zeta, Duklja, ist. Bosna) tradicija zamire s krajem XII. st., a na sjeverozapadu (približno sjeverno od rijeke Krke) glagoljaštvo upravo u XIII. st., nakon odluka IX. kanona IV. lateranskoga koncila iz 1215. o jezičnoj toleranciji, dobiva novi zamah: s naglim jačanjem produkcije ostvareni su uvjeti za reforme na svim razinama: jezičnim, grafijskim (uglata glagoljica), tekstološkim (prema zap. uzorima). O tome svjedoče papinski reskripti (odobrenja glagoljanja) senjskomu biskupu iz 1248. i krčkomu (za omišaljske benediktince) iz 1252. Iz XIV. st. potječu prvi sačuvani cjeloviti liturgijski kodeksi, a njihov se broj u XV. st., »zlatnom dobu« hrvatskoga glagoljaštva, još umnožava, što će se okruniti tiskanjem prvih hrv. inkunabula: Misal po zakonu rimskoga dvora 1483 (editio princeps), Brevijar 1491., Brevijar 1493., 7 izdanja Senjske tiskare (1494–1508). Sa XVI. stoljećem glagoljaška tradicija naglo počinje zamirati: 1530. i 1531. u Rijeci djeluje tiskara Šimuna Kožičića Benje (6 naslova), u Veneciji se 1527. tiska Bukvar, a 1528. Misal Pavla Modrušanina. Posljednja je knjiga na hrvatskostaroslavenskome jeziku Brozićev brevijar, otisnut u Veneciji 1561. U Urachu kraj Tübingena, u protestantskoj tiskari, od 1560. do 1564. objavljeno je čak 14 glagoljičkih knjiga, često u kombinaciji s ćir. pismom.

U XVII. st., napuštanjem hrvatske redakcije starosl. jezika, a uvođenjem ruske u glagoljičke liturgijske knjige prema naputcima rimske Propagande, ubrzano je povlačenje glagoljaštva s hrv. kulturne scene. God. 1893. D. A. Parčić ponovno je u Rimu tiskao glagoljski misal na hrvatskostaroslavenskome jeziku (ponovno se izdaje 1905), no on će se 1927. morati, zbog nedovoljnog poznavanja glagoljice, transkribirati latinicom. Ta inačica hrv. knjiž. jezika opstaje u crkvenoj uporabi sve do odluka II. vatikanskog koncila, kada se iz liturgije povlače nenarodni jezici. Ipak, u posebnim prigodama, ponajprije na tradicionalnom glagoljaškom prostoru, ili kod franjevaca trećoredaca, može se i danas čuti glagoljska liturgija.

Gotovo od samih početaka, glagoljaštvo nije bilo vezano samo za liturgiju. I među najstarijim sačuvanim fragmentima neki su beletrističkoga sadržaja (Legenda o svetoj Tekli, Pazinski fragmenti, Slovo o blagovijesti). Neliturgijska se književnost, kao i liturgijska, odlikuje prožimanjem naslijeđene istočne tradicije i sve jačim prihvaćanjem zapadnih, ponajviše latinsko-talijanskih utjecaja. Takva će se ugl. nabožna štiva (legende, apokrifi, čuda, viđenja, govori, dijalozi, pjesme, Legenda aurea, Fiziolog, Lucidar) okupljati u zbornike, među kojima su najpoznatiji: Ivančićev XIV/XV. st., Kolunićev 1460., Petrisov 1468., Vinodolski poč. XVI. st., Grdovićev s poč. XVIII. st. Jezik takve književnosti obilježuje snažno prožimanje starosl. jezika hrvatske redakcije i živoga narodnog jezika (ponajviše čakavskoga, s elementima kajkavštine). Između XIV. i XVI. st. izdvaja se tzv. glagoljaški humanizam, kojemu su predstavnici i dionici humanističke, latinističke kulture: Novak Disislavić, Juraj iz Slavonije, Nikola Modruški, Šimun Kožičić Benja, Franjo Jožefić, Bernardin Frankapan. Zbog sveukupnoga nazadovanja glagoljaštva od XVI. st., uzrokovanoga polit. prilikama, ratovima i njihovim posljedicama, taj pokret nije imao priliku razviti se.

Glagoljicom su se pisali i pravni spomenici, i to od prvih zasvjedočenih početaka: neizravni predložak za prvi dio Bašćanske ploče (oko 1100) bila je darovnica, izvornik Listine Slavnoga Dragoslava iz istoga doba zacijelo je također bio pisan glagoljicom. Već prve izvorno sačuvane glagoljske listine s poč. XIV. st. svjedoče živu čakavštinu, bez natruha starosl. pisanog izraza. Sve do XVI. st. frankapanske su kancelarije svoje listine pisale nar. jezikom i glagoljicom. Osim toga, os. su česti pravni zapisi o gradnji i darivanju crkava i samostana, o kupoprodaji zemljišta, o razvođenju zemljišta, redovničke konstitucije, bratovštinski statuti i dr. Najstariji je zakonski tekst u Hrvata Vinodolski zakon, izvorno sastavljen 1280., a sačuvan u prijepisu iz XVI. st. Upravo se u tekstovima pravne namjene razvilo kurzivno glagoljičko pismo. Takvim se tipom pisma pisala i privatna korespondencija, naputci za liječenje, magijski zapisi, zaklinjanja, amuleti, što upućuje na to da se glagoljičkim pismom pisalo u vrlo širokome krugu kulturnoga življenja. U mnogim pravnim i svakodnevnim tekstovima zasvjedočen je vrlo kultiviran, često i estetiziran pisani izraz.

U XIV. st. hrv. je glagoljaštvo obogatilo i neke druge eur. kulture, ponajprije češku: na poziv kralja Karla IV. 1374. hrv. benediktinci glagoljaši, vjerojatno iz opatije Ćokovac na Pašmanu, odlaze u Prag, u samostan »Na Slovanech«, kako bi onamo prenijeli crkvenoslavensku tradiciju zapadnoga obreda. Tamošnji učenici hrv. glagoljaša nastavili su vlastitu produkciju, na češ. jeziku i glagoljici. Od te baštine danas je sačuvan samo malen dio (Biblija, Komestor, Pasional). Iz te praške sredine 1380. glagoljaši odlaze, na poziv kneza Konrada II., u samostan u šlesku Olješnicu, a nedugo nakon toga, na poziv kralja Vladislava II. Jagelovca i kraljice Jadvige, osnivaju samostan u Kleparzu, predgrađu Krakova. Ondje će se njihova tradicija slav. bogoslužja održati još gotovo stotinu godina. Juraj iz Slavonije (Georgius de Sclavonia), prof. na Sorbonnei, kanonik kaptola u Toursu, poč. XV. st. upoznao je franc. javnost s glagoljicom (alphabetum chrawaticum) i hrvatskostaroslavenskim jezikom (abecedarij, popis hrv. biskupija gdje se glagolja, osnovne molitve – uz latiničnu transkripciju). God. 1538. znameniti franc. humanist Guillaume Postel u svojoj knjizi Linguarum duodecim characteribus differentium alphabetum objavio je tablicu glagoljičkoga alfabeta, uz transkribiranu azbučnu nomenklaturu.

Kroz cijeli svoj vijek, i u nepovoljnim okolnostima, os. od XVI. do XIX. st., hrvatsko je glagoljaštvo bilo značajna sastavnica hrv. kulture, koja ju je karakterizirala i prema ist. i prema zap. susjedima, te čuvala i integrirala narodni, vlastiti značaj u povijesnim pokušajima kulturološkoga otuđenja.

Citiranje:

glagoljaštvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 28.11.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/glagoljastvo>.