Vrdoljak, Antun, hrvatski filmski redatelj i javni djelatnik (Imotski, 4. VI. 1931). Studirao je glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu (1950–54); bio član ansambla Zagrebačkoga dramskoga kazališta (danas Gradsko dramsko kazalište »Gavella«). Od 1952. glumio na filmu, od 1965. režira. Nakon 1990. bio je djelatan u javnom i političkom životu: potpredsjednik RH (1990), generalni direktor Hrvatske radiotelevizije (1991–95), koju je programski i organizacijski vodio u razdoblju Domovinskoga rata, prilagodivši javni radiotelevizijski sustav posebnim uvjetima, napose okružju informativne blokade; potpredsjednik HDZ-a, saborski zastupnik (1992–99) te povjerenik za film pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske (1996–99). Istaknuo se i kao športski djelatnik: bio je predsjednik Organizacijskog odbora europskog prvenstva u atletici u Splitu 1990. te prvi predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora 1991–2000., a od 1995. do 2012, bio je član Međunarodnog olimpijskog odbora. Šest puta vodio je hrvatsko izaslanstvo na OI (1992–2000).
Kao glumac popularnost je stekao filmovima Nije bilo uzalud (1957) Nikole Tanhofera, Cesta duga godinu dana (1958) Giuseppea De Santisa i osobito H-8… (1958) N. Tanhofera. Status jednog od najistaknutijih tumača tipa mladića iz susjedstva potvrdio je glavnom ulogom u Ratu (1960) Veljka Bulajića; nakon komercijalnoga neuspjeha toga filma neko je vrijeme bio športski novinar. Kao redatelj debitirao je epizodom Poslije predstave u omnibus-filmu Ključ (1965). Veliku gledanost postigli su njegovi filmovi prema motivima Ratnog dnevnika Ivana Šibla Kad čuješ zvona (1969) i U gori raste zelen bor (1971), koji s filmom Povratak (1979) čine svojevrsnu trilogiju u kojoj je demistificirao tzv. narodnooslobodilačku borbu te razbijao stereotipe i crno-bijelu karakterizaciju zaraćenih strana, razradivši ujedno trajne značajke svojega redateljskog postupka: razvijanje priče ponajprije kroz složene odnose među likovima, izniman rad s glumcima, sugestivno oslikavanje ugođaja i vrsno kombiniranje klasičnoga stila s diskretnim modernističkim postupcima. Drugu tematsku cjelinu njegova opusa čine adaptacije ostvarene klasičnim stilom i širokim zahvatom u prenošenju svijeta književnih predložaka – Mećava (1977), prema drami Pere Budaka, Kiklop (1982., i TV serija, 1983), prema romanu Ranka Marinkovića, Glembajevi (1988., i TV serija, 1990), prema drami Miroslava Krleže, te Karneval, Anđeo i Prah (1990., i TV serija Zagrljaj, 1993), prema Marinkovićevim novelama. Počevši od Kiklopa istodobno je s tim filmovima režirao i televizijske serije, kao pionir takva pristupa u nas; televizijske verzije znatno su opsežnije od filmova, što je slučaj i s odnosom filma i serije Duga mračna noć (2004), koji se motivski nastavljaju na partizansku trilogiju, te filma i serije General (2019), o životnom i ratnom putu Ante Gotovine. Interes za noviju nacionalnu povijest iskazao je i u dokumentarno-igranoj TV seriji Tito (2010), o Josipu Brozu. Izvan su tih tematskih interesa komedije Ljubav i poneka psovka (1969) i Od petka do petka (1985) te kriminalistički film Deps (1974); osjećaj za komiku pokazao je i u popularnoj televizijskoj seriji Prosjaci i sinovi (snimljena 1972., emitirana 1984), nastaloj prema predlošku Ivana Raosa. Režirao je i zapažene televizijske reklame. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1990).
