Bauer, Branko, hrvatski filmski i televizijski redatelj i scenarist (Dubrovnik, 18. II. 1921 – Zagreb, 11. IV. 2002). Studirao je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. U kinematografiji od 1949., isprva u Jadran filmu vođa snimanja i realizator prilogâ u filmskom žurnalu Pregled te redatelj kratkometražnih filmova (Naša djeca, s Ivankom Forenbacher, 1950; San male balerine, 1954). U dugometražnom igranom filmu debitirao je 1953. filmom Sinji galeb, adaptacijom dječjeg romana Tone Seliškara. Tematski i žanrovski vrlo raznovrstan, Bauer je prvi hrvatski redatelj cjelovečernjih pustolovnih filmova za djecu – 1955. ostvaruje još jedno takvo djelo Milioni na otoku – te redatelj najzapaženijih hrvatskih i jugoslavenskih igranih filmova u drugoj polovici 1950-ih i prvoj polovici 1960-ih u kojima doseže klasične standarde naracije: nakon kanonskog ostvarenja Ne okreći se sine (1956., koscenarist s Arsenom Diklićem; nagrađen glavnom nagradom Arena sa zlatnom medaljom za režiju na festivalu igranog filma u Puli), melodramskog akcijskog filma o Zagrepčaninu koji se, nakon bijega iz logora, vraća u grad da bi spasio sina, uspješno se okušao u melodrami hollywoodskoga tipa (Samo ljudi, 1957), neorealističkoj drami (Tri Ane, 1959., makedonska produkcija), suvremenoj urbanoj komediji (Martin u oblacima, 1961), također smještenoj u Zagreb, a angažiranom političkom dramom Licem u lice (1963), svojevrsnoj varijaciji na oblik sudske drame u kontekstu jugoslavenskoga samoupravljanja, okrenuo se i modernističkim utjecajima, osvojivši Veliku zlatnu arenu i Zlatnu arenu za režiju na pulskom festivalu. Filmska mu karijera s prevlašću autorske kinematografije od sredine 1960-ih, međutim, zamire te prelazi na televiziju. Od 1969. je na Televiziji Zagreb režirao dokumentarne emisije i TV feljtone; ističu se one realizirane u okviru emisije Objektiv 350 (1970–71). Za Televiziju Beograd režirao je potkraj 1970-ih dvije zapažene TV serije: trinaestodijelna Salaš u Malom Ritu (1976., i koscenarist s Diklićem) premontirana je za kinodistribuciju u dva nagrađivana igrana filma, Zimovanje u Jakobsfeldu (1975., Velika srebrna arena za film i Zlatna arena za scenarij) i Salaš u Malom Ritu (1976., Brončana arena za režiju i Srebrna arena za scenarij), a petodijelna Boško Buha (1980) prikazivana je u kinima u kraćoj filmskoj verziji 1978; u objema se ponovno uspjelo okrenuo tematizaciji rata iz dječje perspektive. S filmografijom od 14 cjelovečernjih te više kratkometražnih dokumentarnih i namjenskih filmova i TV serija Bauer je jedan od najplodnijih redatelja u povijesti hrvatske kinematografije čiji ugled od 1980-ih ponovno raste. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1980). Sa svojim ocem Čedomirom dobitnik je izraelskoga priznanja Pravednik među narodima (1992).
Ostali cjelovečernji filmovi: Prekobrojna (1962., Srebrna arena za film), Nikoletina Bursać (1964., prema romanu Branka Čopića), Doći i ostati (1965., Srebrna arena za film), Četvrti suputnik (1967).
