Belan, Branko, hrvatski filmski redatelj, scenarist i kritičar, teoretičar filma, književnik i prevoditelj (Postira, 15. XI. 1912 – Zagreb, 26. IV. 1986). Studirao je 1931–36. pravo u Zagrebu, stekavši doktorat rigorozom (1939). Filmske kritike i članke objavljivao je od početka 1950-ih u raznim časopisima (npr. Filmska revija). Bio je urednik u Telegramu 1963–73. i jedan od utemeljitelja studija montaže na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti (danas Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu), gdje je predavao kao redovni profesor od 1970. do umirovljenja 1979. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1979).
Od 1947. djeluje u kinematografiji kao dramaturg i redatelj u zagrebačkom Jadran filmu. Režirao je veći broj dokumentarnih filmova istaknute vrijednosti (Tunolovci, 1948; Ne spavaju svi noću, 1951; Jesen na otoku Braču, 1957; Mediteranski prozori, 1960). U dugometražnom igranom filmu Koncert (1954), prateći klavir koji mijenja vlasnike, kroz intimnu dramu pijanistice ocrtava panoramu povijesnih zbivanja u Zagrebu u rasponu 1914–45. Film složene modernističke strukture bio je zapostavljen u doba nastanka, ali je doživio revalorizaciju 1970-ih, od kada ga kritika ubraja u vrhunska djela hrvatske kinematografije. Nakon drugoga, cenzuriranoga dugometražnog filma Pod sumnjom (1956., bosansko-hercegovačka produkcija) posvetio se pisanju o filmu, pedagoškomu radu i književnosti. Objavio je priručnik Scenarij – što i kako? (1960) te filmološke knjige Sjaj i bijeda filma (1966) i Sintaksa i poetika filma: teorija montaže (1980), prva opsežnija hrvatska teorijska djela s područja filmologije.
U književnosti se javio sredinom 1950-ih brojnim novelama te zapaženim modernističkim romanom egzistencijalističke tematike Kutija od ebanovine (1960), nakon kojega objavljuje romane Tmora (1967) i Tko će pokucati na moja vrata (1974), kriminalističke romane Biografija utopljenice (1962) i Obrasci mržnje (1964) te znanstvenofantastični, distopijski roman Utov dnevnik (1982); s tim romanom povezan ciklus znanstvenofantastičnih novela tiskao je u časopisu Sirius. Svoje je novele, mahom smještene u mediteranski milje, skupio u knjigama Lica otputovala, lica umrla (1963) i Gle, krasne li paprati (1973). Prevodio je s talijanskoga i engleskoga jezika.
