Schmidt, Branko (Šmit), hrvatski filmski i televizijski redatelj i scenarist (Osijek, 21. IX. 1957). Diplomirao je 1981. filmsku i TV režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Isprva režira za Televiziju Zagreb, odn. Hrvatsku radioteleviziju, gdje je od 1996. urednik u Umjetničko-dokumentarnome, pa u Dokumentarnome i Dramskome programu; zapažen je kao redatelj i scenarist TV drama Rano sazrijevanje Marka Kovača (1981), Hildegard (1982) i Gospodski život Stipe Zvonareva (1988), miniserije Hajdučki gaj (1985., po romanu Ivana Gorana Kovačića) te dječje serije Operacija Barbarossa (1990., po romanu Zagonetni dječak Ivana Kušana). U kinematografiji je debitirao igranim filmom Sokol ga nije volio (1988), koji se tematizacijom domobranstva i kolektivizacije u Slavoniji po završetku II. svjetskog rata istaknuo kao jedan od predvodnika nove nacionalne kinematografije potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih, što je potvrdio i sljedećim filmom kojim se okrenuo književnoj baštini, adaptacijom romana Đuka Begović Ivana Kozarca (1991., i TV serija); oba je filma ostvario prema scenarijima Fabijana Šovagovića, koji je u njima i glumio. Domovinskim ratom i njegovim društvenim i ideološkim kontekstom obilježeni su njegovi sljedeći filmovi, socijalna drama Vukovar se vraća kući (1994) te Božić u Beču (1997., i scenarist; nagrađen Zlatnom arenom za scenarij na festivalu u Puli), djela reprezentativna za posustalu hrvatsku kinematografiju 1990-ih. Komedije Srce nije u modi (2000) i Kraljica noći (2001., Zlatna arena za produkciju), u kojima pokušava ostvariti žanrovski odmak, ali i ironijski i nostalgični duh, prijelazni su filmovi u njegovu opusu. Od sredine 2000-ih, sa stvaralačkom obnovom hrvatske kinematografije, Schmidt režira filmove koji su društvenom kritičnošću i uklopljenošću u svjetske trendove među vodećima u suvremenome hrvatskom filmu. Međunarodno nagrađivani Put lubenica (2006) priča je o emigrantskoj ruti kroz Hrvatsku, a nastao je, kao i Metastaze (2009., po romanu Ive Balenovića), prema scenarijima Ognjena Sviličića. Metastaze, nagrađene Velikom zlatnom arenom na festivalu u Puli, režirane su u osamdesetak duljih, mizanscenski koreografiranih kadrova nošenom kamerom iz ruke, a iz četiri preklapajuće pripovjedne perspektive supkulturnih junaka prikazuju razornu sliku traumatiziranoga tranzicijskog društva. Novostečeni je ugled potvrdio još dvjema suradnjama s Balenovićem – vlastitom adaptacijom njegova romana Ljudožder vegetarijanac (2012), za koji je nagrađen Zlatnom arenom za režiju, te filmom Agape (2017., i koscenarist); oba filma bave se provokativnim javnim temama (abortus, pedofilija, homofobija). Slične je poetike i tematike i film A bili smo vam dobri (2021., i koscenarist; Zlatna arena za scenarij), u kojemu donosi prikaz razočarane braniteljske populacije. Međunarodno mu je nagrađivan intimistički, komorni film o starenju Imena višnje (2015). Režirao je više dokumentarnih filmova (Vukovarski memento, 1993; Panj pun olova, 2007; Demo, 2020).
