Šovagović, Fabijan, hrvatski glumac (Ladimirevci, 4. I. 1932 – Zagreb, 1. I. 2001). Glumu diplomirao 1957. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bio je član Gradskoga dramskog kazališta »Gavella« 1957–65. te ponovno od 1979., HNK-a u Zagrebu 1966–72. te u dva navrata slobodni umjetnik (1965–66., 1972–79). Jedan je od osnivača Teatra u gostima. U GDK »Gavella« odigrao Govornika (E. Ionesco, Stolice), Skupa (M. Držić), Tartuffea (Molière), Šimu u vlastitoj drami Sokol ga nije volio te Leara (W. Shakespeare, Kralj Lear). Nastupao u više hrvatskih kazališta i na festivalima. Bio je glumac snažne umjetničke osobnosti i izvornoga glumačkog talenta, a isticao se ulogama tvrdoglavih i upornih osobenjaka (napose slavonskih seljaka) posve se predajući kazališnom činu. U zagrebačkom HNK-u istaknuo se kao Stavrogin (F. M. Dostojevski – A. Camus, Demoni), Estragon (S. Beckett, U očekivanju Godota), Lenbach (M. Krleža, U agoniji), Julije Cezar (Shakespeare), u Teatru &TD kao Biskup (J. Genet, Balkon), Zidar (G. Grass, Plebejci uvježbavaju ustanak) i Lenjin (T. Stoppard, Travestije). Na Dubrovačkim ljetnim igrama istaknuo se kao Niko (I. Vojnović, Allons enfants), Klaudije (Shakespeare, Hamlet) i Nepoznati (M. Krleža, Kristofor Kolumbo), na Splitskom ljetu kao Mosca (B. Jonson, Volpone), u Teatru u gostima kao Direktor (M. Kundera, Ševa), Noa Curry (Richard N. Nash, Trgovac kišom), XX (S. Mrożek, Emigranti), Josip Zeljić (I. Kušan, Čaruga) i Ilija Čvorović (D. Kovačević, Balkanski špijun). U osječkom HNK-u bio je Đuka Begović (I. Kozarac, adaptacija M. S. Mađer), u Malom kazalištu Trešnjevka (danas Gradsko kazalište trešnja) Miroslav (Z. Bajsić, Gle, kako lijepo počinje dan), a u Glumačkoj družini Histrion Prospero (Shakespeare, Oluja). Autor je knjiga Glumčevi zapisi (1977) i Slavonski divani Fabe Šovagova (1996) te iznimno prihvaćene drame iz II. svjetskog rata Sokol ga nije volio, praizvedene u GDK »Gavella« 1982 (doživjela je više od 200 izvedbi).
Na filmu od 1957 (Svoga tela gospodar Fedora Hanžekovića), sugestivno je sugerirao unutarnja proživljavanja likova, podjednako u komedijama i dramama, glumeći osobenjake, cinike, žrtve, ali i negativce, zapažen i u glavnim i u epizodnim ulogama. Značajniji filmovi: Breza (Ante Babaja, 1967), Imam 2 mame i 2 tate (Krešo Golik, 1968), Lisice (Krsto Papić, 1969), Događaj (Vatroslav Mimica, 1969), Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (K. Papić, 1973), Kuća (Bogdan Žižić, 1975), Seljačka buna 1573 (V. Mimica, 1975., i TV serija Anno domini 1573, 1979), Izbavitelj (K. Papić, 1976), Ne naginji se van (B. Žižić, 1977), Novinar (Fadil Hadžić, 1979), Ritam zločina (Zoran Tadić, 1981), Ambasador (F. Hadžić, 1984), Čovjek koji je volio sprovode (Z. Tadić, 1989), Orao (Z. Tadić, 1990), Vukovar se vraća kući (B. Schmidt, 1994). Bio je koscenarist filmova Branka Schmidta Sokol ga nije volio (1988., prema vlastitoj drami) i Đuka Begović (1991., prema romanu Ivana Kozarca), u kojima je i glumio glavne uloge, kao i filma Cijena života (B. Žižić, 1994). Također je glumio u nizu televizijskih serija i drama, a posebno se istaknuo u serijama Kuda idu divlje svinje (Ivan Hetrich, 1971), Prosjaci i sinovi (Antun Vrdoljak, 1972/1984) te U registraturi (Joakim Marušić, 1974). Sudjelovao i u mnogim radijskim dramama.
Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1991). Njegov sin Filip i kći Anja također su glumci.
