Pejović, Danilo, hrvatski filozof (Ludbreg, 6. III. 1928 – Zagreb, 4. X. 2007). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao filozofiju 1953., te doktorirao 1958. Od 1955. asistent na Odsjeku za filozofiju, gdje je 1971. postao redoviti profesor povijesti filozofije i estetike; od 1999. profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Predavao na mnogim stranim sveučilištima i kao gost-profesor u Münchenu i Parizu. Godine 2002. izabran je za inozemnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Uređivao je filozofski časopis Praxis (1964–66), književne časopise Kritika (1966–71) i Republika (1970–71) te Hrvatski znanstveni zbornik (1971). Težište su njegova znanstvenoga rada: metafizika i ontologija, spoznaja i znanost, povijest i umjetnost, tehnika, priroda i ekologija. Posebno se bavi metafizikom i njezinim pregaranjem u bitnom mišljenju, fenomenologijom, egzistencijalnom ontologijom i hermeneutikom u pristupu duhovnomu svijetu čovjeka i baštini, opstankom pojedinca u svijetu totalne organizacije i planetarne tehnike, perspektivama filozofije u svijetu znanosti i ideologije, instrumentalizacijom duha posredstvom medija i masovnog opstanka te etikom i politikom u službi globalizacije. Prevodio je filozofske tekstove s njemačkog, francuskog i engleskoga jezika. Dobitnik je Nagrade Matice hrvatske (1967. i 1970) te Državne nagrade za životno djelo (2001). Djela: Francuska prosvjetiteljska filozofija (1957), Realni svijet: temelji ontologije Nicolaia Hartmanna (1960), Protiv struje (1965), Suvremena filozofija Zapada (1967), Sistem i egzistencija (1970), Nova filozofija umjetnosti: antologija tekstova (1972), Hermeneutika, znanost i praktična filozofija (1983), Duh i sloboda (1992), Oproštaj od moderne (1993), Veliki učitelji mišljenja (2002).
