Monaldi, Miho, hrvatski filozof, matematičar, teoretičar glazbe i pjesnik (Dubrovnik, oko 1540 – Dubrovnik, 1592). Obitelj Monaldi potječe iz Pesara, odakle se u Dubrovnik doselila oko 1430., pa zato Monaldi svoje rasprave piše na talijanskome, jeziku svojih predaka. Pod utjecajem razumijevanja Platona i Aristotela te kroz raspravu sa suvremenicima (N. V. Gučetić i dr.), Monaldi nastoji osvijetliti čistu ideju filozofije kao savršene mudrosti, odnosno kao sinteze svih spoznaja o cjelini jedinstvenoga bića. Ona je u tom smislu apsolutna, najviša znanost među svim znanostima, zato što ona govoreći o onom prvom svega i sama stječe status prve filozofije u Aristotelovu smislu. Počela našega znanja u tom bezuvjetnom obliku ne izviru iz osjetilnosti, nego iz apstraktnih supstancija, a prva je među njima Bog kao najviši princip i temelj cjelokupnoga znanja i najviše istine. Monaldi time u duhu Tome Akvinskoga stavlja filozofiju u službu teologije: spoznaja osjetilnoga svijeta treba putem analogije bića omogućiti spoznaju njegova nadosjetilnoga temelja, Boga, jer je Bog kao prvo pokretalo bestjelesan i netvaran, te se može spoznati jedino čisto spekulativno. Fizika, naprotiv, dokazuje ono što metafizika pretpostavlja, tj. na temelju analize kretanja pokazuje da je to kretanje uvijek kretanje od nekoga i da na koncu mora postojati ono što sâmo nije pokrenuto ni prouzročeno, ali što pokreće i uzrokuje sve stvoreno i time ga postavlja u bitak. Dok se metafizika bavi bićem kao bićem, dijalektika se bavi akcidentalnim svojstvima bića, tako da Monaldi u bitnome ne izlazi izvan okvira aristotelovsko-tomističkoga razumijevanja ontologije. Sklad između kategorijalne spoznaje i bitka zrcali se i u Monaldijevu poimanju lijepoga, glazbe i umjetnosti riječi. U posmrtno tiskanome djelu Irena ili o ljepoti (Irene overo della Bellezza, 1599), iznosi svoju filozofiju umjetnosti, a u posebno važnom osmom poglavlju toga djela daje prvi hrvatski sustav teorije i estetike glazbe. Čista ljepota nije pomiješana s tvarnošću, ona je odsjaj prvobitne apsolutne duševnosti, a pojavno (prirodno) lijepo nije ništa drugo nego lijep privid, tj. puki odraz apsolutne ljepote. Zbog toga je glazbena umjetnost iznad umjetnosti riječi, umjetnost riječi vezana je za osjetilno. Sam svijet po svojem unutarnjem skladu i savršenstvu nije za Monaldija ništa drugo nego glazba, pa time on na određen način baštini pitagorejski nauk o harmoniji kozmosa. Harmonija, ritam i glas zrcale unutarnja duševna stanja i zbog toga kod njega, u estetskome pogledu vokalna glazba dobiva posebno značenje. Riječ je također sredstvo izražavanja ljepota, umijeće riječi dijeli se na savjetodavno, sudbeno, demonstrativno, budućnosti ili prošlosti okrenuto, afektivno, pokudno, pohvalno itd. Tu do izražaja, posebice u pjesništvu, dolaze ritmovi i harmonija s višim, nadosjetilnim svijetom, što riječi omogućuje da na nesavršen način u osjetilnosti prikaže nadosjetilni sadržaj, odnosno neki viši smisao koji se njome nastoji izraziti. U svojoj praktičnoj filozofiji Monaldi opet baštini antičku teoriju države: mislitelji, pjesnici i državnici, pa čak i cjelokupna zajednica, trebaju se baviti znanošću upravljanja, a država, odnosno republika, treba svojom umješnom trgovačkom, političkom i diplomatskom djelatnošću ostvariti te ideje i vizije države.
