Zrinsko-frankapanska urota, pokret hrvatskog i ugarskog plemstva protiv apsolutističke politike Habsburgovaca 1664–71. Nastao kao posljedica specifičnih okolnosti u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, koje se našlo na udaru osmanskih osvajača, te prilika u Habsburškoj Monarhiji, što su uslijedile nakon Tridesetogodišnjega rata (1618–48) i potpisivanja Vestfalskoga mira (1648). Tada su Habsburgovci svoju pozornost usmjerili na jačanje dinastičke vlasti u svojim nasljednim zemljama te u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, a u tom su im smetali svi utjecajni velikaši, ponajviše oni koji su, poput Zrinskih, imali jak gospodarski potencijal i raspolagali vlastitom vojskom. Jačanje apsolutizma bečkoga dvora izazvalo je pojavu nezadovoljstva i prvih protuhabsburških planova među hrvatskim i ugarskim plemstvom već sredinom XVII. st. Čini se da su oko 1663. postojali planovi da se svrgnu Habsburgovci s hrvatsko-ugarskog prijestolja te da se za kralja izabere Nikola VII. Zrinski, što je on odbio. Potpisivanje → Vašvarskoga mira 1664. pokazalo je kako kralj Leopold I. Habsburški zajedno sa svojim dvorom u tom trenutku nije želio voditi politiku koja bi bila usmjerena na oslobađanje hrvatskih i ugarskih zemalja od osmanske vlasti. To je dovelo do porasta nezadovoljstva hrvatskog i ugarskog plemstva te do jačanja djelatnosti protuhabsburške skupine plemstva predvođena Nikolom VII. Zrinskim, koji je osim ugarskih plemića za svoje planove pridobio brata Petra IV. No pored toga postojali su i drugi razlozi koji su utjecali na sukob moćnih hrvatskih obitelji i Habsburgovaca. Naime, posjedi Zrinskih bili su smetnja razvoju trgovine austrijskih zemalja jer su mnogi trgovci kršili propise bečke Dvorske komore te izvozili robu preko luka u posjedu Zrinskih; zaobilazeći habsburške luke Rijeku i Trst umanjivali su prihode Habsburgovcima. Zrinski su bili opasni za Habsburgovce i zbog toga jer su, u slučaju ustanka, na svoju stranu mogli pridobiti vojnike iz Vojne krajine. Za pripremanja urote urotnicima su se pridružili protestantski gradovi na sjeveru Ugarske, Erdelj i dio nižega plemstva. Unatoč tomu, urotničke snage bile su svjesne kako nemaju snage za rat protiv Habsburgovaca te su se obratile za pomoć francuskom kralju Luju XIV. Uz to je P. IV. Zrinski svoju suprugu Anu Katarinu uputio u Veneciju radi pregovora s francuskim izaslanikom biskupom Petrom de Bonzyjem. God. 1664., nakon smrti N. VII. Zrinskog u lovu, u Ugarskoj su vodstvo preuzeli tamošnji velikaši, a u Hrvatskoj P. IV. Zrinski, koji je za protuhabsburške planove pridobio svojega šurjaka F. K. Frankapana. Petar je nastavio pregovore s francuskim izaslanikom u Beču Gremonvilleom zahtijevajući pritom novčanu i vojnu pomoć za borbu protiv Osmanlija, a Luju XIV. ponudio je krunu sv. Stjepana. Iako je Luj odbijao dati pomoć i prihvatiti prijestolje, francuska je diplomacija potajno poticala protuhabsburške nezadovoljnike jer je time vršila pritisak na Habsburgovca u trenutcima sukoba oko španjolske baštine. Kada je Luj XIV. s Leopoldom 1668. potpisao tajni sporazum o podjeli španjolskog naslijeđa, francuski dvor prekinuo je odnose s urotnicima. Tijekom 1666. P. IV. Zrinski sklopio je tajni savez s ugarskim palatinom F. Wesselényijem, a priključio im se i dvorski sudac F. III. Nádasdy. God. 1667. u urotu se uključio štajerski plemić Erazmo Tattenbach, a 1669. zet P. IV. Zrinskoga, ugledni erdeljski velikaš F. I. Rákóczy. Dok je među protestantima u gornjoj Ugarskoj postojala sklonost savezu s Osmanlijama, Porta, koja je bila zaokupljena ratom protiv Mletačke Republike za otok Kretu, nije mogla ustanicima pružiti djelotvornu pomoć. Pošto je neuspjelo pokušao pridobiti novoga poljskoga kralja i Mletačku Republiku na svoju stranu, P. IV. Zrinski poslao je 1670. izaslanstvo Porti koje je, u zamjenu za vojnu pomoć u ustanku protiv Habsburgovaca, trebalo predložiti priznanje osmanske vrhovne vlasti nad Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom. Unatoč neuspjehu izaslanstva P. IV. Zrinski počeo je u ožujku 1670. pripremati ustanak, koji je trebao voditi F. K. Frankapan. Nadao se da će uz pomoć marčanskoga biskupa Gavre Mijakića na svoju stranu dobiti vojnike iz Vojne krajine te da će se u protuhabsburški vojni ustanak uključiti i F. I. Rákóczy. No bečki dvor bio je obaviješten o svim kontaktima urotnika s inozemnim silama te je mogao pripremiti protumjere prije pokretanja otvorenog ustanka, a dvoru su obavijesti dostavljali i neki urotnici. Kada su vidjeli da protuhabsburški plan nema izgleda za uspjeh, P. IV. Zrinski i F. K. Frankapan odlučili su tražiti od kralja oprost. Kralj im je pismeno obećao sigurnost u slučaju njihova dolaska u Beč te je bio sklon pomirbi, ali su njegovi ministri smatrali da Zrinskog i Frankapana treba oštro kazniti. Za vrijeme puta Zrinskog i Frankapana u Beč, habsburški su generali zauzeli i opljačkali njihove posjede te istodobno uklanjali osamljena žarišta urote. Po dolasku u Beč P. IV. Zrinski i F. K. Frankapan bili su uhićeni te premješteni u zatvor u Bečkom Novom Mjestu, gdje su nakon nezakonita suđenja bili pogubljeni 30. IV. 1671., a njihova je imovina bila konfiscirana. Istoga su dana u Beču i Požunu bili pogubljeni dvorski sudac F. Nádasdy i Franjo Bonis kao predstavnik ugarskih protestanata. Poslije je ubijen i E. Tattenbach. Slomom urote bila je slomljena moć dviju najutjecajnijih hrvatskih velikaških obitelji Zrinskih i Frankapana te oslabljena sposobnost hrvatskog plemstva da se bori za municipalna prava zemlje. Osim toga, zapljenom njihovih imanja velik dio banske Hrvatske i Primorja došao je pod upravu Dvorske komore, što je imalo dalekosežne posljedice na sveukupan razvoj hrvatskih zemalja.
