Brešan, Vinko, hrvatski filmski i kazališni redatelj i scenarist (Zagreb, 3. II. 1964). Diplomirao 2003. filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje honorarno predaje filmsku dramaturgiju. Od 2004. ravnatelj je Ustanove Zagreb film. Isprva se istaknuo s više dokumentarnih filmova, a igranim cjelovečernjim prvijencem Kako je počeo rat na mom otoku (1996., Velika zlatna arena za režiju na filmskom festivalu u Puli) kroz humorističnu, a istodobno dramatičnu vizuru prikazuje rat u Hrvatskoj 1991., postignuvši golem uspjeh u kinima. Slične je poetike i njegov sljedeći film Maršal (1999., Velika zlatna arena u Puli; nagrađen na festivalu u Berlinu), oslonjen o tradiciju tragikomedije s elementima groteske njegova oca Ive Brešana, koji je suscenarist toga, kao i prethodnoga filma (Kako je počeo rat na mom otoku adaptiran je 2018. za kazalište). Međunarodni ugled postiže filmom Svjedoci (2003., Zlatna arena za režiju i za scenarij), prema romanu Ovce od gipsa Jurice Pavičića, u kojem se tematiziraju ratni zločini i etička suodgovornost u Domovinskome ratu 1991; film je dobio mirovnu nagradu i nagradu katoličkog žirija na festivalu u Berlinu. Melodrama Nije kraj (2008), nastala prema motivima više dramskih predložaka Mate Matišića, kombinira žanrovske obrasce romanse i detektivskoga filma spajajući suvremenu kriminalističku priču, društveni komentar i pretpriču iz Domovinskoga rata. U suradnji s Matišićem kao scenaristom nastaju također vrlo gledani film Svećenikova djeca (2013), crnohumorna satira o katoličkom konzervativizmu u hrvatskom društvu, smještena u otočki milje i oslonjena o mediteransku komiku karaktera, komediju zabluda i tragikomičnu grotesku, te društveno-politička satira s elementima apsurda Koja je ovo država (2019). Autorski sklon društvenom komentaru i satiri kroz hibridiziranje tragičnih i komičnih sastavnica s groteskom, Brešan je režirao neke od najgledanijih hrvatskih filmova (tri s više od 100 000 gledatelja u kinodvoranama) i jedan je od međunarodno najnagrađivanijih suvremenih hrvatskih filmskih redatelja. Često režira i u kazalištu, mahom birajući predloške kojih je poetika bliska njegovim filmovima (npr. Pljuska Nenada Stazića 1998., Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja I. Brešana 2014., Ustav Republike Hrvatske prema scenariju Ante Tomića i Rajka Grlića 2017. i Pukovnik Ptica Hriste Bojčeva 2020. u Satiričkom kazalištu Kerempuh u Zagrebu), a posebno je zapažena, u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, njegova ambijentalna inscenacija Mirisa, zlata i tamjana (2005) Slobodana Novaka, čiji je roman i dramatizirao (s Markom Botićem), uskladivši ga s vlastitom poetikom crne komedije. I u kazalištu često surađuje s Matišićem (postavio mu je dramu Ničiji sin u riječkome HNK-u 2006., a Anđele Babilona u osječkome HNK-u 2017); redatelj je i ambijentalnih inscenacija Carla Goldonija (Ribarske svađe na Splitskom ljetu 2009; Kafetarija na Dubrovačkim ljetnim igrama 2016). Režirao je i dugometražni dokumentarni film Dan nezavisnosti (2007), o Radiju 101, te TV seriju Dnevnik velikog Perice (2021).
