Gradić, Stjepan (Stephanus Gradi; Gradius), hrvatski znanstvenik, polihistor i diplomat (Dubrovnik, 6. III. 1613 – Rim, 2. V. 1683). Od 1629. studirao filozofiju i teologiju u Rimu, potom pravo u Bologni, gdje je 1638. stekao doktorat. Za svećenika zaređen 1643. Od 1653. stalno živio u Rimu. Bio je član Akademije koju je osnovala švedska kraljica Kristina, od 1661. kustos, a od 1682. predstojnik Vatikanske knjižnice. U četiri navrata predsjednik hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Kao diplomat zastupao Dubrovačku Republiku u Rimskoj kuriji. Velik dio njegova opsežnog opusa ostao je u rukopisu. Bavio se teorijskim matematičkim istraživanjima i praktičnim pitanjima fizike. U djelu Četiri fizikalno-matematičke rasprave (Dissertationes physico-mathematicae quatuor, 1680) pisao je o upravljanju broda kormilom i uzrocima zakretanja broda, prirodnom uzroku ubrzanoga gibanja pri padu teških tijela, određivanju volumena te stvarnom i prividnom položaju Sjevernjače. Kao filolog stao u obranu autentičnosti Trimalhionove gozbe Gaja Petronija Arbitera, koju je u Trogiru 1653. pronašao Marin Statilić, surađivao s Ivanom Lučićem na djelu De regno Dalmatiae et Croatiae, priredio izdanje Kristijade Junija Palmotića s podrobnim uvodom (1670). Kao književnik ogledao se u prigodnicama, epigramima, religioznom pjesništvu, govorima; veliko kulturnopovijesno značenje ima njegova korespondencija. Opsežnu monografiju o njemu objavio Stjepan Krasić (1987).
