Palmotić, Junije (Džono), hrvatski književnik (Dubrovnik, 7. XI. 1607 – Dubrovnik, između 29. VI. i 6. VII. 1657). Podrijetlom iz ugledne vlastelinske obitelji, obavljao je različite upravne dužnosti u rodnome gradu, bio je knez na Mljetu, u Konavlima i na Lastovu. God. 1656. bio je izabran u Vijeće umoljenih. Najplodniji dramatičar starije hrvatske književnosti, za života je tiskao samo jednu latinsku prigodnicu, posvećenu isusovcu Giovanniju Bargioccu (1633). Posmrtno mu je S. Gradić 1670., zauzimanjem piščeva brata Džore, objavio ep Kristijadu (Kristiade to jest život i djela Isukrstova), prepjev istoimenoga latinskog spjeva M. G. Vide, posvećen švedskoj kraljici Kristini, zagovarateljici katoličke obnove, pridodavši mu i iscrpan autorov životopis. No Palmotić je ponajprije autor tragikomedija, uspješno uprizorivanih za njegova života pred Kneževim dvorom, o čem se podatci nalaze u rukopisima drama, a što svjedoči o bogatoj kazališnoj djelatnosti dubrovačkoga baroka. Izvodile su ih kazališne družine Orlovi, Smeteni i Isprazni, a sam je Palmotić u njihovoj izvedbi sugerirao niz scenskih efekata tipičnih za baroknu scensku fantastiku. Sve su napisane u stihu, u osmercima, a tematski se mogu podijeliti u tri kruga. Klasični tematski krug obuhvaća drame Došastje od Enee k Ankizu, njegovu ocu, Atalanta, Ipsipile, Andromeda, Elena ugrabljena, Akile, Natjecanje Ajača i Ulisa za oružje Akilovo i Lavinija. U pseudopovijesne tragikomedije panslavenske tematike ubrajaju se Pavlimir, Danica, Captislava i Bisernica, a Armida i Alčina nadahnute su talijanskim renesansnim epovima, Ariostovim Bijesnim Orlandom i Tassovim Oslobođenim Jeruzalemom. Služeći se iskustvima talijanske operne libretistike, Palmotić je u Atalanti, posljednjoj dubrovačkoj pastoralnoj drami, uprizorenoj 1629., godinu dana nakon Gundulićeve Dubravke, dramatizirao epizodu iz Ovidijevih Metamorfoza. U Pavlimiru, prikazanome 1632., nadahnutom Orbinijevim Kraljevstvom Slavena, tj. Ljetopisom popa Dukljanina, prikazan je nastanak Dubrovnika, sa središnjom figurom navodnoga utemeljitelja Grada, Pavlimira. U toj se dramatizaciji dubrovačke političke doktrine glorificira postanak Dubrovnika i ističe opasnost od ugrožavanja njegove slobode. Osim mnogobrojnih dramskih tekstova Palmotić je napisao i više lirskih djela. U mladosti je pisao pjesme nadahnute usmenoknjiževnim izričajem, koje nisu sačuvane. Sačuvan je epitalamij Muza na piru, neke prigodnice, panegirici te pobožni stihovi, među kojima se izdvajaju poeme o sv. Kuzmi i Damjanu, zaštitnicima Lastova, te Sveta Katarina od Siene. Sačuvana je i polemična burleskna poema Gomnaida (Govnaida), kojom je u sestinama žestoko napao određenoga dubrovačkog vlastelina. Palmotić je bio jedan od najboljih oblikovatelja pjesničkoga jezika XVII. st., u njegovu je dramskome djelu barokno hrvatsko kazalište dosegnulo vrhunac pa mu pripada mjesto u krugu velike trojice baroknih dubrovačkih književnika, s I. Gundulićem i I. Bunićem Vučićem.
