Berković, Zvonimir, hrvatski filmski redatelj, scenarist i publicist (Beograd, 1. VIII. 1928 – Zagreb, 9. VI. 2009). S obitelji se u Zagreb preselio 1943., gdje je studirao violinu na Muzičkoj akademiji, potom filozofiju te naposljetku režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti), na kojoj je od 1974. do umirovljenja 1997. predavao filmsku dramaturgiju i scenarij. Radio je kao dramaturg 1953–54. u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Gradsko dramsko kazalište »Gavella«) te 1954–56. u Jadran filmu. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1992).
U kinematografiji se isprva istaknuo kao scenarist više cjelovečernjih igranih filmova; najzapaženiji mu je Zlatnom arenom na festivalu u Puli nagrađen scenarij za igrani film H-8… (s Tomislavom Butorcem) redatelja Nikole Tanhofera (1958). Kao filmski redatelj debitirao je kratkometražnim igranim filmom Moj stan (1962), ironijskim prikazom rješavanja stambenog pitanja u Jugoslaviji za koji je nagrađen posebnom nagradom žirija na Canneskom festivalu. Prvi cjelovečernji igrani film Rondo (1966., Zlatna arena za scenarij na festivalu u Puli) komorna je psihološka drama o ljubavnome trokutu i jedan od najcjenjenijih filmova autorske kinematografije u Hrvatskoj 1960-ih, dok je Putovanje na mjesto nesreće (1971) melodramska ljubavna priča modernističke izlagačke strukture (također kružne fabule). Slična tema autorski ga okupira i u filmu Ljubavna pisma s predumišljajem (1985), klasicističkom umjetničkom filmu muzičkih i literarnih inspiracija. Berkovićeve tematske interese i formalne sklonosti dokraja sumira film Kontesa Dora (1993., Zlatna arena za film i scenarij), koji na pozadini biografskoga filma o skladateljici Dori Pejačević gradi kulturnu kroniku Zagreba i Hrvatske u doba fin de sièclea: pripovjedač je filma, naime, fikcionalni kabaretski zabavljač i filmski snimatelj (istoimena televizijska serija, prikazana 1998. u šest nastavaka, razrađenija je i zaokruženija).
Tijekom 1950-ih i 60-ih pisao je kazališne i glazbene kritike te polemike u mnogobrojnim novinama (Vjesnik u srijedu, Krugovi, Globus, Telegram, Hrvatski tjednik), a 1990-ih i 2000-ih ponovno je djelovao kao kolumnist i polemičar u visokotiražnim novinama (Globus, Vjesnik), prikupivši svoje kolumne i polemike u knjigama Zvonar katedrale duha (1995), Dvojni portreti (1998), Pisma iz Diletantije (2004) te O glazbi (2013). Nerealizirani scenarij za film o V. Mačeku objavio je u dramskom obliku u knjizi Vladko Maček: tri razgovora s knezom Pavlom, Miroslavom Krležom i Alojzijem Stepincem (2009).
