Berković, Zvonimir, hrvatski filmski redatelj, scenarist i publicist (Beograd, 1. VIII. 1928 – Zagreb, 9. VI. 2009). Podrijetlom s Brača, s obitelji se u Zagreb preselio 1943., gdje je maturirao 1946., studirao violinu na Državnom konzervatoriju (danas Muzička akademija), pravo i filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu te naposljetku dramsku i opernu režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti), na kojoj je od 1974. do umirovljenja 1997. predavao filmsku dramaturgiju i scenarij (profesor od 1985). Radio je kao dramaturg 1953–54. u Zagrebačkome dramskom kazalištu (danas Gradsko dramsko kazalište »Gavella«) te 1954–56. u Jadran filmu. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1992).
U kinematografiji se isprva istaknuo kao scenarist više cjelovečernjih igranih filmova; najzapaženiji mu je Zlatnom arenom na festivalu u Puli nagrađen scenarij za igrani film H-8… (s Tomislavom Butorcem) redatelja Nikole Tanhofera (1958), klasično djelo hrvatske kinematografije 1950-ih. Kao filmski redatelj debitirao je kratkometražnim igranim filmom Moj stan (1962), ironijskim prikazom rješavanja stambenog pitanja u Jugoslaviji, za koji je nagrađen posebnom nagradom žirija na Canneskom festivalu. Prvi cjelovečernji igrani film Rondo (1966., Zlatna arena za scenarij na festivalu u Puli) komorna je psihološka drama o ljubavnome trokutu i jedan od najcjenjenijih filmova autorske kinematografije u Hrvatskoj 1960-ih (i iznimna odjeka u strane kritike), dok je Putovanje na mjesto nesreće (1971) melodramska ljubavna priča modernističke izlagačke strukture (također izložena u formi zaokružene priče). Slična tema autorski ga zaokuplja i u filmu Ljubavna pisma s predumišljajem (1985), klasicističkom umjetničkom filmu muzičkih i literarnih inspiracija. Berkovićeve tematske interese i formalne sklonosti dokraja sumira pseudobiografski kostimirani film Kontesa Dora (1993., Zlatna arena za film i scenarij), najambicioznije djelo njegova opusa, koji na pozadini fiktivne ljubavne priče skladateljice Dore Pejačević i zagrebačkoga kabaretskog zabavljača Carla Armana gradi kulturnu kroniku Zagreba i banske Hrvatske početkom XX. st. (istoimena televizijska serija, prikazana 1998. u šest nastavaka, narativno je razrađenija i drukčije strukturirana). Sa svega četiri igrana filma (i jednom TV serijom), koji su svi moderne varijacije ljubavnih melodrama i sa ženskim likom u središtu (muškoga) interesa, pri čemu su posljednja tri filma obilježena, kao glavnim postupkom, izrazitom literarizacijom posredstvom filmskoga naratora, Berković se intelektualizmom, modernošću, ironijom i kulturnim zamahom istaknuo kao jedan od najvažnijih hrvatskih filmskih autora druge polovice XX. st.
Tijekom 1950-ih i 1960-ih redovito je pisao kazališne i glazbene kritike te polemike u brojnim novinama (npr. Narodni list, Studentski list, Vjesnik u srijedu, Krugovi, Vjesnik, Telegram, Hrvatski tjednik, kojega je 1971. bio pomoćnik glavnog urednika), a 1990-ih i 2000-ih ponovno je istaknuto djelovao kao kolumnist i polemičar (Globus, Vjesnik), prikupivši svoje kolumne, eseje i polemike u zapaženim knjigama Zvonar katedrale duha (1995), Dvojni portreti (1998) i Pisma iz Diletantije (2004). Nerealizirani scenarij o V. Mačeku objavio je u obliku knjige (Vladko Maček: tri razgovora, 2009). Posthumno su mu tiskane sabrane glazbene kritike (O glazbi, 2013) i drugi nerealizirani scenariji (Mjesečeva sonata, 2023).
