Pejačević, Dora, hrvatska skladateljica (Budimpešta, 10. IX. 1885 – München, 5. III. 1923). Kći bana T. Pejačevića. Djetinjstvo je provela na obiteljskom imanju u Našicama, gdje je dobila i prvu poduku iz glazbe (Károly Noszeda). Osnovnu tehniku sviranja na glasoviru i violini svladala je rano. Godine 1902–05. u Zagrebu je učila privatno violinu (V. Huml), teoriju (Ćiril Junek) i instrumentaciju (Dragutin Kaiser). Nakon 1908. povremeno je učila kontrapunkt i kompoziciju kod Percyja Sherwooda i violinu kod Henrija Petrija u Dresdenu, te kompoziciju kod Waltera Courvoisiera u Münchenu. Godine 1912. vratila se u Našice, ali je i dalje često putovala (Beč, Budimpešta, München, Dresden, Egipat, Prag). Upoznala je mnoge istaknute intelektualce i umjetnike (R. M. Rilke, K. Kraus), te druženjem s njima proširila svoje umjetničke i intelektualne vidike. Od 1921., kada se udala za Ottomara von Lumbea, živjela je uglavnom u Münchenu. Opus Dore Pejačević sastoji se od 57 registriranih djela, koja su uglavnom sačuvana u njezinoj ostavštini pohranjenoj u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu. Već u dobi od dvanaest godina počela je skladati minijature za glasovir te za violinu i glasovir. Potom su slijedile popijevke, a od 1908. komorna i orkestralna djela. Skladala je i popijevke za glas i orkestar. Ishodište je njezina skladateljskog izričaja romantička tradicija, na kojoj je gradila vlastiti glazbeni izraz temeljen na znalačkoj obradbi forme, povremenoj otvorenosti prema novim harmonijskim postupcima i sklonosti prožimanju tematske i motivske građe. U Tri pjesme (Drei Gesänge) opus 53 (1920), na tekst F. Nietzschea i s elementima impresionističke harmonije i deklamacije, ostvarila je svoj vrhunac na području vokalne lirike. U središtu njezine pozornosti često je glasovir. Među tim djelima ističu se minijature Dva nokturna (Zwei Nocturnen) opus 50 (1919–20), diskretna impresionističkog ozračja, Humoreska i capriccio (Humoreske und Caprice) opus 54 (1920), s elementima groteske i izrazite motorike, a u drugoj glasovirskoj sonati u As-duru opus 57 (1921) ostvarila je lisztovski model jednostavačne sonate. Skladala je i prvi hrvatski glasovirski koncert (u g-molu, opus 33; 1913), a glasoviru pripada središnja uloga i u komornom opusu. Njezina Simfonija u fis-molu opus 41 (1916–18), skladana istodobno kada i simfonija F. Lučića, prva je moderna hrvatska simfonija, utemeljena na tradiciji romantičkoga simfonizma. Napisala je i kraći glazbenoestetički tekst O programnoj glazbi (Über Programm-Musik, 1918). Svojim profinjenim glazbenim izrazom Dora Pejačević pridonijela je pluralizmu glazbenostilskih opredjeljenja u Hrvatskoj početkom XX. st. Uz B. Bersu i J. Hatzea, bitno je pridonijela uspostavi hrvatske glazbene moderne i novih profesionalnih skladateljskih mjerila.
