Ivanda, Branko, hrvatski filmski i televizijski redatelj i scenarist (Split, 25. XII. 1941 – Zagreb, 20. XI. 2025). Studirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te diplomirao 1970. filmsku i kazališnu režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu, gdje je radio od 1980. do umirovljenja 2012 (kao redoviti profesor od 1985; dekan 2004–08). Predavao je filmsku režiju i na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu (UCLA) 1985–90. Isprva filmski kritičar i asistent režije, debitirao je igranim filmom Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (1968), novovalnom pričom o »izgubljenom« mladiću u sumorno oslikanu društvu, kojom se uklopio u naraštajnu poetiku filmsko-kritičarskoga kruga »hičkokovaca« u kojemu se kretao (suscenarist je i filma slične tematike Iluzija Krste Papića, 1967). Međutim, potom djeluje uglavnom kao televizijski redatelj (prije svega na Televiziji Zagreb, danas HRT), ostvarivši niz TV filmova, drama, izravnih prijenosa i TV adaptacija koncerata i kazališnih predstava; ističu se Drveni sanduk Tomasa Vulfa (1973), prema scenariju Danila Kiša, Zec (1975), prema drami Miroslava Feldmana, Smrt maturanta Wagnera (1976), prema drami Marijana Matkovića, Dugo putovanje u bijelo (1976), dokudrama Bombaški proces (1978), o procesu protiv Josipa Broza Tita i povezanim povijesnim događanjima u Zagrebu 1927–28., Ana i Nives (1980), U logoru (1983), prema istoimenoj drami Miroslava Krleže, Pet mrtvih adresa (1984) i Sestre (1992). Poslije je, u komercijalnoj produkciji, režirao mnogobrojne epizode telenovela i soap opera (npr. Ljubav u zaleđu, 2005–06; Obični ljudi, 2006–07; Ponos Ratkajevih, 2007–08; Sve će biti dobro, 2008–09; Pod sretnom zvijezdom, 2011; Zora dubrovačka, 2013). Uz osjećaj za rad s glumcima kao trajnu značajku svoga redateljskoga pristupa, u više je filmova očitovao sklonost fantastici: u estetiziranom duhu u TV filmu s radnjom početkom XX. st. Nocturno (1974., prema noveli Ksavera Šandora Gjalskoga), koji je, prebačen na filmsku vrpcu, 1983. prikazan u kinima pod naslovom Noć poslije smrti, povezujući halucinantno i groteskno s političkim (fašističko suđenje u okupiranoj Dalmaciji za II. svjetskog rata) u Prijekom sudu (1978), prema romanu Šašava luna Živka Jeličića te filmom Zločin u školi (1982), prema romanu Stroj za maglu Pavla Pavličića, doprinosom tzv. hrvatskom žanrovskom filmu 1980-ih, u kojem je dimenzija fantastike povezana s temeljenim kriminalističkim zapletom (a uz političke aluzije). Režirao je i povijesnu melodramu Konjanik (2003), prema romanu Ivana Aralice, s radnjom na razmeđi Dalmacije i Bosne i Hercegovine u XVIII. st., te biografski povijesni film Lea i Darija (2011), o sudbini zagrebačke dječje glumice Lee Deutsch, stradale u Holokaustu. Sa Zoranom Tadićem ostvario je 1971. snimke studentskoga štrajka koje su zaplijenjene (film je dovršen i prikazan 2000. pod naslovom Poezija i revolucija: studentski štrajk 1971). Režirao je i u kazalištu. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2020).
