južnoslavenska ideja, ideja o kulturnom, nacionalnom i političkom povezivanju južnoslavenskih naroda, pri čemu su ti narodi shvaćani kao skup posebnih nacija ili kao jedna nacija.
U Hrvatskoj se prvotno javlja kao težnja za nadilaženjem zemljopisne, političke, kulturne i etničke razdrobljenosti i za uspostavljanjem jedinstva hrvatskih zemalja u okviru širega slavenskog povezivanja i ujedinjenja. U polovici XVII. st. J. Križanić smatrao je da južne Slavene treba ujediniti pod svjetovnom vlašću moskovskoga cara i duhovnom vlašću rimskog pape. Potkraj XVII. st. P. Vitezović Ritter zastupao je misao o okupljanju južnih Slavena pod okriljem Habsburgovaca i na temelju hrvatskog državnog prava. U drugih se južnoslavenskih naroda južnoslavenska ideja javila potkraj XVIII. st. kao shvaćanje o srodnosti Južnih Slavena.
Nakon Bečkoga kongresa 1815. južnoslavensku su ideju zastupali hrvatski, slovenski i srpski preporodni pokreti u Habsburškoj Monarhiji. Ideja kulturnog sveslavenstva bila je opći okvir nacionalnih ideologija tih pokreta, a njihovi su vodeći slojevi svoju socijalnu afirmaciju i nacionalnu individualizaciju izgrađivali suprotstavljajući slavenstvo germanstvu i madžarstvu vladajućih slojeva u Monarhiji. U Hrvatskoj je ilirski pokret na čelu s Lj. Gajem prihvatio srednjoeuropski model nacionalne ideologije, koji je naciju zasnivao na jeziku, i kulturno sveslavenstvo kao opći okvir hrvatske nacionalne ideologije. Ideologija ilirizma sadržavala je predodžbu o posebnoj južnoslavenskoj, »ilirskoj« individualnosti, utemeljenoj na zajedničkom podrijetlu, jeziku i imenu, unutar koje Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari kao povijesno oblikovane individualnosti imaju obilježja plemenske (»rodoslovne«) individualnosti. Južnoslavenska ideja služila je kao ideološki okvir nastojanja za neutraliziranjem snažnih pokrajinskih partikularizama i za proces okupljanja cijeloga hrvatskoga integracijskog područja u jednom književnom jeziku, za političku integraciju Trojedne kraljevine i za njezin što samostalniji politički položaj u Ugarskoj. Ujedno je ta ideja omogućila političku suradnju Hrvata i Srba u Hrvatskoj u očuvanju zasebnoga političkog položaja Trojedne kraljevine protiv madžarskog ekspanzionizma, jer je Srbima omogućavala zadržavanje etničkog identiteta. Ideologiju ilirizma prihvaćao je i dio Slovenaca iz Štajerske i Koruške koji su živjeli uz njemačku većinu i bili izloženi germanizaciji. Izvan toga, ilirska nacionalna ideologija nije naišla na prihvaćanje jer se držala opasnošću za slovensku i srpsku nacionalnu individualnost.
Revolucionarne 1848. južnoslavenska ideja prvi je put dobila sva obilježja političke ideje: njome je bio izražen program političkog ujedinjenja južnoslavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji. Politika tzv. austroslavizma polazila je od uvjerenja da je u postojećim prilikama za slavenske narode najkorisnije očuvanje Monarhije, preuređene na načelima federalizma s federalnim jedinicama oblikovanima na jezično-nacionalnom načelu, čime bi bila ukinuta njemačka i madžarska prevlast, a došla do izražaja slavenska većina. Toj su se politici priklanjali pokreti južnoslavenskih naroda Monarhije, koji su istodobno izražavali težnje za međusobnim političkim povezivanjem južnoslavenskih zemalja u Monarhiji. Na skupštini ugarskih Srba u Srijemskim Karlovcima u svibnju 1848., na kojoj je proglašeno stvaranje Vojvodine Srpske, donesen je zaključak o stvaranju »političkoga saveza« između Vojvodine i Hrvatske »na temelju slobode i savršene jednakosti«, tj. o njihovu ujedinjenju na federativnoj osnovici. U lipnju 1848. Hrvatski sabor donio je istovjetan zaključak u sklopu širega programa federalnoga preuređenja Monarhije i stvaranja federativno uređene južnoslavenske političke jedinice u Monarhiji, u koju bi stupile Hrvatska, Slovenija i Vojvodina. U to je doba krug Lj. Gaja »sredotočje samostalne južnoslavenske države« vidio u Beogradu, a ban Jelačić nastojao je uspostaviti suradnju s Kneževinom Srbijom očekujući od nje pomoć u borbi protiv madžarske vlade.
Nakon poraza revolucije 1848–49. uveden je neoapsolutistički režim pa su potisnuti svi nacionalni pokreti u Habsburškoj Monarhiji. Padom apsolutizma i obnovom parlamentarnoga političkog života 1860., južnoslavenska ideja dobila je nove oblike, nositelje i protivnike. Kao nositelj tradicije ilirizma u Hrvatskoj Narodna stranka na čelu s biskupom J. J. Strossmayerom i kanonikom F. Račkim polazila je od ideje o nacionalnom jedinstvu južnih Slavena, ali je tijekom vremena hrvatskoj individualnosti sve jasnije pridavala nacionalno obilježje ne napuštajući pritom shvaćanje o južnoslavenskom okviru kao etničkoj, jezičnoj, kulturnoj i, prema mogućnostima, političkoj zajednici. U postojećim je prilikama Narodna stranka zagovarala program federalističkog uređenja Habsburške Monarhije sa statusom federalne jedinice za ujedinjenu Hrvatsku. Trajno rješenje vidjela je u samostalnoj, federativno uređenoj južnoslavenskoj državi. Tu bi državu trebalo izgrađivati etapno, pa bi u prvoj etapi postojala tri središta okupljanja: Hrvatska za južnoslavenske narode u Habsburškoj Monarhiji, a Srbija i Bugarska za južnoslavenske narode u Osmanskome Carstvu.
U Kneževini Srbiji južnoslavenska ideja imala je ponajprije funkciju opravdanja politike širenja Srbije. U Garašaninovu Načertaniju (1844), tajnom programu srpske vanjske politike, najviši je cilj »ujedinjenje svih Srba u jednu državu«, od čega je polazio program teritorijalnoga širenja prema Osmanskomu Carstvu, ponajprije prema Bosni i Hercegovini. Kao odgovor na srpsku nacionalnu ideju, u Hrvatskoj je A. Starčević uobličio ideju samostalne Hrvatske zasnovanu na hrvatskom državnom pravu (→ starčević, ante; pravaštvo). Strossmayerovski južnoslavizam kao pretežno liberalni politički projekt, koji se temeljio na slobodi pojedinca i prosvjećivanju naroda (s lozinkom »prosvjetom slobodi«) te na federalizmu, našao se stiješnjen između dviju sukobljenih nacionalnodržavnih ideja. Zato se Strossmayerova Narodna stranka, nakon propasti njezina ugovora sa srpskom vladom o programu stvaranja »savezne« države »svijuh jugoslavenskih plemenah« (1867), okrenula politici okupljanja južnoslavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji, te pretvaranju Hrvatske ili ujedinjenih južnoslavenskih zemalja Monarhije u središte privlačno i za susjedno pučanstvo u Osmanskome Carstvu, što se držalo etapom u procesu ujedinjenja svih južnoslavenskih naroda.
U drugoj polovici XIX. st. južnoslavenska ideja dobila je nove oblike i u drugih južnoslavenskih naroda. U Bugarskoj je nacionalni pokret sklopio ugovor s Kneževinom Srbijom o stvaranju »Jugoslavenskoga carstva«, odn. bugarsko-srpske konfederacije. U Crnoj Gori borba za samostalnost ideološki je stavljena u okvir općeslavenske i južnoslavenske ideje. U makedonskih se Slavena potkraj stoljeća oblikovao nacionalni pokret koji će šire integracijske težnje izražavati idejom o njihovu uključivanju u balkansku federaciju.
Na početku XX. st. politika vodećih snaga Monarhije u očuvanju dualizma ušla je u krizu. Zahtjevi madžarske opozicije za većom samostalnošću Ugarske stvorili su procjep kroz koji su nastupale nove političke snage, osobito u Hrvatskoj, a prevrat u Srbiji 1903. i dolazak Karađorđevića značio je zaokret srpske politike od Austro-Ugarske prema Rusiji. Politika »novoga kursa«, koju su pokrenuli dalmatinski pravaši, prihvativši ideju jugoslavenskog etničkog jedinstva a zadržavši pritom ideju hrvatskoga nacionalnog suvereniteta, okupila je ideološki različite hrvatske i srpske snage u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji oko ideje povezivanja svih jugoslavenskih zemalja protiv njemačkoga prodora. Na toj politici, koja je u prvoj etapi trebala postići što samostalniji položaj Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji i učiniti ju čimbenikom ujedinjavanja jugoslavenskih naroda u Monarhiji, oblikovana je Hrvatsko-srpska koalicija pod vodstvom F. Supila i S. Pribićevića. Vodeće političke snage Srbije, među kojima je najznačajnija Radikalna stranka N. Pašića, zastupale su program ujedinjenja srpskog naroda, kojemu su temeljne odrednice bile pripajanje BiH, stjecanje sjeverne Albanije kao izlaza Srbije na more i ujedinjenje s Crnom Gorom, pa je za njih jugoslavenska koncepcija bila dobrodošla kao instrument slabljenja Austro-Ugarske Monarhije i time ispunjenja srpskoga nacionalnog programa. Austrougarskom aneksijom BiH (1908), sudskim procesom Hrvatsko-srpskoj koaliciji (1909) i balkanskim ratovima (1912–13), južnoslavenska ideja definitivno se oblikovala u program stvaranja samostalne jugoslavenske države, koji može provesti ojačana Srbija u izravnome sukobu s Austro-Ugarskom Monarhijom.
Uoči I. svjetskog rata i tijekom njega južnoslavenska ideja, kao element različitih nacionalnih i političkih ideologija, postojala je u različitim oblicima. Kao ideologiju unitarnoga jugoslavenstva u najradikalnijem ju je obliku zastupao pokret »jugoslavenske nacionalističke omladine«, ali i najveći dio srpskih snaga u Monarhiji i neke slovenske skupine. Ideju federalističkoga jugoslavenstva najdosljednije su zastupali Supilo i Jugoslavenski odbor, a nakon proglašenja Države SHS i većina Narodnoga vijeća. Tijekom rata prijetila je opasnost da će se Srbija nagraditi teritorijalnim proširenjem na račun hrvatskih prostora, a Italija na račun Slovenaca i Hrvata, dok bi Austro-Ugarska preživjela amputacije. Zbog toga je ujedinjenje u državu južnih Slavena osiguravalo okupljanje krajeva u kojima žive Slovenci i Hrvati. Većina političkih krugova u Srbiji južnoslavensku su ideju shvaćali kao prošireno srpstvo. Te su se koncepcije razlikovale po shvaćanju uloge oblikovanih nacionalnih individualnosti, po pitanju načina ujedinjenja te po zamislima o unutarnjem ustroju buduće države.
Stvaranjem Kraljevstva odn. Kraljevine SHS 1918. južnoslavenska ideja politički je ostvarena u obliku unitarne, centralizirane monarhije sa znatnom prevlašću srpske dinastije i političke elite. »Troplemeni narod« Srba, Hrvata i Slovenaca ujedinio se u zajedničkoj državi. Unitarističko je jugoslavenstvo proglašenjem diktature kralja Aleksandra 1929. pretvoreno u službenu ideologiju. Bilo je zabranjeno isticanje nacionalnih imena i zastava, a svi su narodi ukazom postali Jugoslaveni. Ideja o jugoslavenskoj naciji u godinama diktature trajno se kompromitirala. Ideja federalističkog jugoslavenstva postala je uporištem političkog programa dviju suprotstavljenih oporbenih skupina: Hrvatske seljačke stranke (HSS), koja ga je namjeravala provoditi u sklopu postojeće zajednice, i ilegalne Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), koja se zauzimala za revolucionarnu promjenu vlasti. HSS se 1939. uspio izboriti za Banovinu Hrvatsku, koja je obuhvaćala veliki dio hrvatskog prostora, imala autonomiju, a predstavljala je početak federalizacije Kraljevine Jugoslavije. Unatoč tomu, brzi poraz vojske Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. i nepostojanje jedinstvenoga pokreta otpora, osim onoga predvođenoga J. Brozom - Titom i KPJ, pokazali su potpunu slabost poveznica između pojedinih naroda u Jugoslaviji. U okolnostima građanskog rata i otpora nacizmu, KPJ ponudila je vlastitu koncepciju jugoslavenskog federalizma i ravnopravnosti svih nacija, uključujući i Makedonce i Crnogorce, a poslije i Muslimane. Takva se koncepcija, barem deklarativno, počela ostvarivati odmah nakon oslobođenja zemlje 1945.
U socijalističkoj Jugoslaviji federalističko jugoslavenstvo bilo je vladajuća doktrina, ali je federalizam prvih dvaju desetljeća bio znatno ograničen centraliziranom upravom i snažnim pritiskom unitarističkoga jugoslavenstva. Unatoč dogmi bratstva i jedinstva, nacionalne napetosti bile su općeprisutne (premda ne uvijek i vidljive), a nastojanje da se jugoslavenski unitarizam, povezan s tradicijom jugoslavenskog nacionalizma i idejom nove socijalističke nacije, različite od koncepta nacija što su ga zastupale građanske skupine, nametne kao rješenje za Titovu Jugoslaviju, zaživjelo je samo površno. Nasuprot tomu, u dijelu kulturne elite, slijedom Krležina osmišljavanja južnoslavenske kulture razvijana je ideja jugoslavenskog kulturnog zajedništva, koja je nastojala pomiriti hrvatski kulturni identitet s jugoslavenskim federalizmom. U doba Hrvatskoga proljeća hrvatsko političko vodstvo na čelu s M. Tripalom i S. Dabčević-Kučar osudilo je jugoslavenski unitarizam i razradilo model specifičnoga jugoslavenskog ustrojstva, koji je imao neka konfederalna obilježja: republike su trebale imati obilježja država, federacija bi postala dogovorna tvorba. U toj je koncepciji od jugoslavenske ideje zadržana tek predodžba o povijesnoj povezanosti jugoslavenskih nacija-država i potrebi njihove političke suradnje kao samostalnih i ravnopravnih subjekata dogovorno uspostavljene zajednice. Premda su takva rješenja konačno uglavnom uključena u Ustav SFRJ 1974., nasilno gušenje Hrvatskoga proljeća jugoslavensku je ideju u Hrvatskoj praktički posve degradiralo. Jugoslavenska se ideja nakratko i neuspješno izrazila u drugoj polovici 1980-ih u koncepciji »jugoslavenske sinteze« i obrane tzv. avnojevskih načela jugoslavenske federacije, ali prije svega kao reakcija na miloševićevski »izvorni jugoslavenski federalizam«. U doba demokratskih promjena 1989–90. glavne političke snage u Hrvatskoj reafirmirale su ideju jugoslavenskog konfederalizma kao prijelaz prema ideji samostalne hrvatske države.
Nakon sloma Jugoslavije 1991. i formalnog nestanka njezina imena s političke karte svijeta 2003., ideja je u svim južnoslavenskim narodima marginalizirana.
