pravaštvo, nauk A. Starčevića koji se temelji na ideji neovisne hrvatske države, u kojoj bi se našle ujedinjene sve hrvatske zemlje i svi Hrvati. Pravašku je misao počeo oblikovati početkom 1850-ih A. Starčević, a uz njega je glavni predstavnik bio E. Kvaternik. Oni su zastupali zamisao o uspostavi hrvatske države izvan Habsburške Monarhije, a svoje su ideje temeljili na hrvatskom državnom pravu i na prirodnom pravu svakoga naroda na vlastitu državu. Uzor im je bila Francuska revolucija, odnosno stvaranje nacionalne države uz sudjelovanje cijeloga naroda. Radi postizanja krajnjega cilja, prema mišljenju ideologa pravaštva, bilo je potrebno raditi na nacionalnom osvješćivanju Hrvata kako bi hrvatski narod mogao istupati kao homogena nacija. Zbog toga je u vrijeme oblikovanja pravaške ideologije Starčević ponajprije zagovarao širenje svijesti među cjelokupnim hrvatskim stanovništvom o potrebi stvaranja neovisne hrvatske države. Posebnu je pozornost posvećivao poticanju hrvatske inteligencije da prihvati pravaške ideje i da se angažira na njihovu širenju. Istodobno je osuđivao politiku ostalih hrvatskih političkih skupina zbog politike pregovora ili suradnje s vladarom i madžarskim političarima. Pokušaje rješavanja hrvatskoga pitanja unutar Habsburške Monarhije Starčević je smatrao veleizdajom hrvatskih nacionalnih interesa. Opasnost za hrvatski narod vidio je i u nastojanju da se stvori velika srpska država, širenjem na račun hrvatskih zemalja. Išao je tako daleko da je na srpsko negiranje postojanja hrvatskoga naroda odgovorio negiranjem postojanja srpskoga naroda, a od svih južnoslavenskih naroda priznavao je samo Bugare. Posebnu je pozornost posvetio BiH, koju je, pozivajući se na hrvatsko državno pravo, također smatrao dijelom buduće hrvatske države. Pritom je bosanskohercegovačke muslimane smatrao najčišćim dijelom hrvatskoga naroda. Također je smatrao da podčinjenost Katoličke crkve vladajućoj dinastiji u Monarhiji negativno utječe na mogućnost uspostave neovisne hrvatske države. No premda plodan politički pisac i ideolog, Starčević nije pokazao sklonost za stvarno političko djelovanje. Za razliku od njega, tijekom 1860-ih i početkom 1870-ih E. Kvaternik planirao je konkretne političke korake, kako na domaćem tako i na međunarodnome planu. Posebice se zanosio mišlju da bi širenje francuskog utjecaja u Europi moglo utjecati na rušenje Habsburške (Austro-Ugarske) Monarhije i uspostavu neovisne Hrvatske. Naposljetku je 1871. pristupio podizanju ustanka u Rakovici, koji je ubrzo bio ugušen, a nakon toga su slijedili progoni pravaških prvaka.
Ponovni uspon pravaštva dogodio se polovicom 1870-ih. Mnogi su pravaši počeli razmišljati i o konkretnim političkim koracima koji bi doveli do uspostave samostalne hrvatske države. Otkako su porazom Francuske u Francusko-pruskom ratu (1871) propala očekivanja da bi pod francuskim političkim utjecajem moglo doći do rušenja Monarhije, pojavile su se nade da bi to mogla učiniti ruska politika. Ubrzo je postalo jasno da opstanak Austro-Ugarske i dualizma nije upitan te da u danim okolnostima treba konkretno politički djelovati. Nastupilo je razdoblje u kojem se oblikovalo moderno pravaštvo; predvođena novim naraštajem, ta je politika uzimala u obzir političku stvarnost. Uz to je bila osnovana Stranka prava, koja je djelovala na području banske Hrvatske. Od pravaških se prvaka uz Starčevića tijekom 1880-ih najviše isticao F. Folnegović, koji je bio pobornik konkretnoga političkog djelovanja. Premda se protivio takvu pristupu, Starčević nije poduzimao ništa kako bi spriječio stranku i Folnegovića u njihovim namjerama.
Početkom 1890-ih u Stranci prava osobito je bio aktivan J. Frank, koji je smatrao da bi Hrvati trebali pružiti potporu vladaru, a on bi zauzvrat trebao utjecati na rješenje hrvatskoga pitanja u sastavu Monarhije. Tada se kod pravaša, kao i kod drugih hrvatskih političkih struja, javila zamisao o trijalističkom uređenju Monarhije, koja se temeljila na zajedničkom programu Stranke prava i Neodvisne narodne stranke iz 1894., a u kojem se zahtijevalo ujedinjenje hrvatskih zemalja u sastavu Monarhije. Prema kasnijim tumačenjima, bilo je predviđeno da Hrvatska bude treća jedinica uz Austriju i Ugarsku. Pravaške su se ideje 1890-ih proširile i na Dalmaciju, BiH i Istru. U Dalmaciji je tada djelovalo nekoliko pravaških skupina, okupljenih oko I. Prodana, F. Supila i A. Trumbića, a 1894. bila je osnovana i Stranka prava.
Tijekom 1890-ih u banskoj je Hrvatskoj J. Frank zagovarao nastavak politike nepovjerenja prema Srbima, koje je smatrao opasnošću za hrvatske nacionalne interese. Nasuprot njemu, dio je pravaških prvaka nastupao znatno pomirljivije. Sve veće razlike u Stranci prava, koje su se djelomično temeljile na različitim političkim pogledima, a djelomično i na osobnoj netrpeljivosti vodećih pravaša, dovele su 1895. do raskola u stranci. Tada je iz Stranke prava istupio A. Starčević i skupina oko J. Franka, koji su potom utemeljili Čistu stranku prava (ČSP), poznatu i pod nazivom frankovci. Pripadnici ČSP-a i dalje su zastupali ideju čvrste povezanosti Hrvata s dinastijom, koja bi zauzvrat omogućila pravedno rješavanje hrvatskoga pitanja. U praksi su poslije bili uspostavljeni dobri odnosi s krugom oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Slijedeći razvoj prilika u banskoj Hrvatskoj, u Dalmaciji je 1898. iz Stranke prava istupio I. Prodan te utemeljio Čistu stranku prava.
Dotadašnja Stranka prava (tzv. Folnegovićeva stranka prava ili matica Stranke prava, poznata i kao domovinaši) nastavila je političku djelatnost predvođena F. Folnegovićem. Ona se 1903. ujedinila s Neodvisnom narodnom strankom (koja je zastupala ideje jugoslavenstva) u Hrvatsku stranku prava, koja je 1905. pristupila Hrvatsko-srpskoj koaliciji.
Frankova je politika potkraj 1910-ih još uvijek podupirala zamisao o čvrstoj suradnji s vladajućim krugovima Monarhije. To je izazvalo i nezadovoljstvo dijela članova ČSP-a, koji su pod vodstvom M. Starčevića (nećak A. Starčevića) osnovali Starčevićevu stranku prava (tzv. milinovci). Ona je zagovarala povratak izvornim načelima pravaštva (»povratak Anti Starčeviću«) te njihovo prilagođivanje trenutačnim političkim prilikama. Pritom nisu odbacili mogućnost rješenja hrvatskoga pitanja u sastavu Monarhije, ali su očekivali da se veća pozornost posveti hrvatskim nacionalnim interesima. Također nisu odbacili ni mogućnost južnoslavenskog ujedinjenja, u sklopu kojega bi trebalo osigurati hrvatsku državnost. Poslije je ta stranka pristala uz stajalište o rušenju Monarhije i južnoslavenskom ujedinjenju, pa je za I. svjetskog rata postala najglasnijim zastupnikom jugoslavenske ideje.
God. 1911. došlo je do pokušaja ujedinjenja svih pravaških struja u Svepravašku organizaciju, koja je obuhvatila pravaše u banskoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Istri i BiH. Zbog mnogobrojnih sukoba ta se organizacija raspala već 1913. pa je početak I. svjetskog rata zatekao pravaše razjedinjene u više stranaka. Kršćansko-socijalna stranka prava (bivši ČSP, koji se 1910. ujedinio sa skupinom oko lista Hrvatstvo) snažno je poduprla ratne napore Austro-Ugarske Monarhije. Starčevićeva stranka prava osudila je atentat u Sarajevu (kao i Hrvatsko-srpska koalicija), ali je i dalje podupirala južnoslavensko ujedinjenje. Nakon sloma Monarhije Kršćansko-socijalna stranka prava prihvatila je i pozdravila stvaranje Države SHS te se ubrzo raspustila. Nezadovoljstvo pravaša zbog toga što nije bila stvorena hrvatska država urodilo je obnovom pravaškoga političkog djelovanja u sklopu nove Hrvatske stranke prava (HSP). Ona je u svojem programu donesenome 1919. tražila uspostavu neovisne hrvatske države, koja bi obuhvatila bansku Hrvatsku s Rijekom i Međimurjem, Dalmaciju, Istru i BiH. Unatoč programu koji se zauzimao za uspostavu slobodne hrvatske države izvan jugoslavenskog okvira te je formalno ugrožavao opstojnost novostvorene Kraljevine SHS, HSP je djelovao pretežno u okviru sustava te države. Tijekom 1920-ih djelovo je u sjeni Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) pod vodstvom S. Radića te su odnosi dviju stranaka bili obilježeni nepovjerenjem i neprijateljstvom. Promjena se zbila tek nakon atentata u Narodnoj skupštini (20. VI. 1928), kada je došlo do približavanja svih hrvatskih političkih skupina. Tada je vodeći pravaški političar, odvjetnik A. Pavelić (budući poglavnik NDH), pristupio u kolovozu 1928. zastupničkomu klubu Seljačko-demokratske koalicije, čime je u praksi priznao prvenstvo HSS-a i njezina vođe V. Mačeka.
HSP je prestao djelovati nakon uvođenja šestosiječanjske diktature (1929), no dio je članova (posebice pripadnici mladeži HSP-a) nastavio ilegalno djelovati. Pavelić i neki drugi istaknuti članovi stranke napustili su Hrvatsku u siječnju 1929., kako bi u inozemstvu razvili političko djelovanje koje je naposljetku dovelo do uspostave Ustaše, hrvatske revolucionarne organizacije. Dio članova poslije se pridružio Paveliću u iseljeništvu, dio je priznao prvenstvo Mačeka i HSS-a, a dio se u uvjetima diktature pasivizirao. Nakon sloma diktature (1931) među dijelom bivših članova pojavila se ideja o obnovi HSP-a, no do toga ipak nije došlo. Dio nekadašnjih pravaša nastavio je podupirati Mačeka i HSS, a dio je bio pristašama A. Pavelića i ustaškoga pokreta.
Stranke pravaškoga predznaka počele su se osnivati usporedno s razvojem višestranačja u Hrvatskoj i BiH tek na početku 1990-ih. Iz niza stranaka ubrzo se izdvojila Hrvatska stranka prava, koja se postupno razvila u snažnu političku stranku. (→ hrvatska, političke stranke)
