Rajković, Ivica, hrvatski snimatelj (Udbina, 24. III. 1935 – Zagreb, 11. XI. 2024). Od 1954. fotograf u Jadran filmu, a potom asistent kamere snimatelju Tomislavu Pinteru, prvi samostalni film snimio je 1965. Njegov rad odlikuje se ekonomičnošću pokreta kamere (napose iz ruke), prilagodljivošću redateljskom stilu te sklonošću slikovnom istraživanju. Ugled je stekao kao snimatelj zapaženih verističkih dokumentarnih filmova u režiji Kreše Golika (Od 3 do 22, 1966; Koreografija za kameru i plesače, 1968), Krste Papića (Nek se čuje i naš glas, 1971; Mala seoska priredba, Specijalni vlakovi, oba 1972), Petra Krelje (Budnica, 1971; Splendid Isolation, 1973; Prihvatna stanica, Vrijeme igre, oba 1977), Nikole Babića (Šije, 1971) i Bogdana Žižića (Moji dragi susjedi, 1972). Za kolor-fotografiju dugometražnog igranog filma Imam 2 mame i 2 tate K. Golika i crno-bijelu fotografiju igranog filma Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata Branka Ivande dobio je 1968. Zlatnu arenu u Puli. Od njegovih ostalih crno-bijelih radova u igranom filmu ugođajem se izdvajaju Protest Fadila Hadžića (1967) i Slučajni život Ante Peterlića (1969), a od onih u boji Golikovi Tko pjeva zlo ne misli (1970) i Živjeti od ljubavi (1973), Papićevi Izbavitelj (1976., Srebrna arena) i Tajna Nikole Tesle (1980), Vlak u snijegu Mate Relje (1976), Zločin u školi (1982) B. Ivande i Stela P. Krelje (1990). Ukupno je kao direktor fotografije ostvario 20 dugometražnih, oko 80 kratkometražnih i oko 3000 reklamnih filmova te tri televizijske serije. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (2012).
