kostimografija (kostim + -grafija), umjetnost likovne opreme izgleda kazališnih izvođača, izradbe skica i kreiranja kostima, bilo da je riječ o dramskoj, baletnoj ili opernoj izvedbi. Kao samostalna djelatnost ustanovljena je između I. i II. svjetskog rata, premda su se nazivi kostimograf i kostimografkinja u hrvatskom kazalištu počeli rabiti tek potkraj 1950-ih, što je znak da se kostimografija teško probila do autonomna umjetničkog statusa, osobito u usporedbi sa scenografijom, od koje je neodvojiva. Kostimska oprema predstave potječe, međutim, od samih začetaka kazališta u magijskim ritualima, u kojima je prerušavanje bilo neizostavan čimbenik, napose u prvim europskim institucionaliziranim oblicima antičke Grčke, gdje je postala preduvjetom impersonacije lika. Kostim podrazumijeva sve što glumac nosi na sebi: osim odjeće, masku, šminku i rekvizit, osobito u tipskoj karakterizaciji lika, npr. u izvedbama commedije dell’arte, gdje se postupnom stilizacijom cijela oprema fiksirala do tzv. maschere, u značenju maske i uloge istodobno. Važnost i funkcija kostimografije u kazališnoj povijesti ovisile su o koncepciji kazališta u različitim razdobljima te o tipu odnosa što su ga pojedine povijesne kazališne konvencije željele uspostaviti između glumca i gledatelja. Tako je u antičkom kazalištu ponajprije upućivala na pripadnost lika komediji ili tragediji (komička maska, šarena i kratka tunika te sandale, nasuprot tragičkoj maski, tuniki dugih, uskih, bogato ornamentiranih rukava i koturnima), uz iznimku stalnih rekvizita bogova i mitoloških bića. Rimsko kazalište izgubilo je sponu s religijom pa se i komički kostim vulgarizirao, a tragički je melodramatski hipertrofirao. Srednjovjekovna prikazanja osnovnim su naznakama i simboličkim rekvizitima upućivala na identitet i podrijetlo lika u prepoznatljivoj tipologiji starozavjetnih i novozavjetnih sadržaja (žezlo za cara, rep i rogovi za vraga, biskupska odjeća za apostole i proroke i sl.). S pokroviteljstvom renesansnih moćnika i kostimi su postali bogatiji, njihova karakterološka funkcija razrađenija i dekorativna vrijednost veća, a osmišljavali su ih umjetnici poput Leonarda da Vincija, Rafaela i H. Holbeina. Pretežito su bili suvremeni, bez obzira na povijesno razdoblje i lokalitet radnje, uz iznimku stiliziranih rimskih kostima za antičke teme (kostim à la romaine). Taj se uzus održao sve do XVIII. st. i slijedio je renesansnu i neoklasicističku percepciju antičkog svijeta, kao što je i ekscentričnost detalja za kostime iz udaljenih krajeva bila odrazom kolonijalnog egzotizma. Maštoviti barokni izumi I. Jonesa ubrzo su zasjenili ekstravagantne zamisli francuskih kostimografa dvorskih baletnih maskerada i interludija, s Jeanom Berainom na čelu, utemeljiteljem cijele tradicije (style berain) ovjekovječene na Watteauovim i Fragonardovim slikama. I u XVIII. st., osobito za glumice, na snazi je bila navada da se slijedi moda vremena, ali su pojedini glumci (D. Garrick, S. Siddons, F. J. Talma) ipak nastojali kostimom obogatiti karakterizaciju lika. U XIX. st., kada su glumci još uvelike sami bili odgovorni za kostime, jačala je sklonost povijesnom dokumentarizmu, potpomognuta širenjem pozitivističkih ideja i razvojem znanosti, posebice arheološka rekonstrukcija, koja je poticala studij izvornih odjevnih uzusa (Ch. Kean, družina Meiningenskoga dvorskoga kazališta). Nastupom moderne režije i mnoštva raznolikih stilskih smjerova poput ekspresionizma, simbolizma i futurizma, naturalističke tendencije u kostimografiji bile su podvrgnute oštroj kritici, pa se i kostimografija počela procjenjivati više s obzirom na funkcionalnost u karakterizaciji lika, s obzirom na autonomni doprinos poetičkim i inim idejama ili cjelokupnomu likovnom identitetu predstave nego s obzirom na dokumentarnu valjanost, suvremenu ili povijesnu. Tomu su osobito pridonijele inovativne zamisli čeških kostimografa (Adolf Wenig, Josef Jelinek, Josef Swoboda) nakon II. svjetskog rata. Suprotno negdašnjoj brizi za povijesnu preciznost, posljednja desetljeća XX. st. obilježila je učestalost anakronističkih kostimografija, kako bi se naglasila univerzalnost ili aktualnost dramskih predložaka, a gdjekad i izričit sudar vremena zbivanja ili pak vremena nastanka djela s vremenom kostimografske transpozicije.
Među suvremenim hrvatskim kostimografkinjama ističu se I. Kostinčer-Bregovac, J. Novak, I. Škomrlj, D. Kosec-Bourek, D. Dedijer, Doris Kristić i Marija Žarak.
