Balić, Karlo (Lovre), hrvatski filozof i teolog (Katuni kraj Omiša, 6. XII. 1899 – Rim, 15. IV. 1977). Franjevac, filozofiju studirao u Zaostrogu (1918–19), teologiju u Makarskoj (1919–23), doktorirao u Louvainu u Belgiji (1927). Po povratku u domovinu profesor teologije u Makarskoj. Godine 1933. odlazi u Rim i na Papinskom sveučilištu Antonianumu predaje dogmatiku te osniva Katedru mariologije, a rektor je od 1947. do 1953. Usto predavao i na Lateranumu (1959–73). Predsjednik Skotističke komisije, organizirao je tri međunarodna skotistička kongresa (Rim 1950., Oxford i Edinburgh 1966., Beč 1970) i Međunarodno skotističko društvo (1966). Osnovao Međunarodnu marijansku akademiju (1946), organizirao je i vodio sedam mariološko-marijanskih kongresa. Jedan od osnivača i prvi predsjednik Hrvatskoga mariološkog instituta pri KBF-u u Zagrebu (1974–77). Od 1953. redoviti je savjetnik Kongregacije za nauk vjere, a od 1964. i Kongregacije za katoličku izobrazbu. Sudjelovao u pripravnim radovima II. vatikanskog sabora kao član Pripravne teološke komisije (1960–62) i kao teološki stručnjak u radu samoga Sabora (1962–65). Balićeva istraživanja kasnosrednjovjekovne filozofije i teologije, posebno skotizma unutar skolastike, uvrštavaju ga u vodeće svjetske medievaliste. Njegovo djelo Komentari I. D. Scota (Les Commentaires de Jean Duns Scot sur les quatre livres des Sentences, 1927) drži se jednim od najvažnijih književno-povijesnih studija o Dunsu Scotu. U njemu je utvrdio načela kritičkog izdavanja Scotovih djela i srednjovjekovnih filozofsko-teoloških rukopisa općenito. Istodobno Balić je vrstan poznavatelj suvremene teologije i jedan od vodećih mariologa. Važnija djela: Kroz Marijin perivoj (1931), Sv. Toma Akvinski i drugi naučitelji (1938), Svjedočanstva o uznesenju Blažene Djevice Marije (Testimonia de assumptione Beatae Virginis Mariae ex omnibus saeculis, I–II, 1948–50) i dr.
