hrvatski narodni preporod, naziv za nacionalni, kulturni i politički pokret u Hrvatskoj 1835–48. Niknuo je iz gospodarskoga, političkog i društvenoga razvoja Hrvatske, a u svezi s procesom oblikovanja europskih nacija u XIX. st. Proces nacionalne integracije potaknula je jezgra vodećega društvenog sloja, koji je nacionalno-političkim i kulturnim radom želio obuhvatiti sav hrvatski narod. Pripremna faza hrvatskog narodnog preporoda započela je 1790., a sam preporodni pokret, proveden pod imenom ilirskog pokreta, započeo je 1835. Njegov je početak bio obilježen izlaženjem preporodnih glasila Novina horvatskih i Danice. Do 1848. pokret je ostvario svoju osnovnu zadaću integriranja širih društvenih slojeva u hrvatsku naciju i dao poticaje za osnivanje institucija potrebnih društvu na prijelazu iz feudalnih odnosa u kapitalističke te iz staleškoga društva u građansko društvo.
Početak preporodnoga gibanja zatekao je Hrvatsku podijeljenu granicama Habsburškoga i Osmanskoga Carstva, Mletačke Republike i samostalne Dubrovačke Republike. U doba hrvatskog narodnog preporoda najveći je dio hrvatskog prostora (osim Hrvata u Bosni i Hercegovini) bio okupljen u Habsburškoj Monarhiji, ali je bio podijeljen na više zasebnih upravnih područja: na civilnu Hrvatsku i Slavoniju (bansku Hrvatsku), u ugarskom dijelu Monarhije, te na Vojnu krajinu, Dalmaciju i Istru, podvrgnute austrijskoj vlasti. Banska je Hrvatska obuhvaćala i dio istočnog Srijema, a Međimurje i Baranja bili su u sastavu Ugarske i uključeni u ugarski županijski sustav. Vojna krajina, s feudalnim sustavom prilagođenim specifičnom obliku davanja i uzdržavanja vojnih kontingenta, bila je zaseban teritorij, izdvojen i podvrgnut austrijskoj upravi. U mletačkoj Istri i Dalmaciji te u Dubrovačkoj Republici postojalo je komunalno društvo mediteranskoga tipa. U zaleđu Dalmacije, što ga je Venecija dobila u ratu protiv Osmanskoga Carstva potkraj XVII. i na početku XVIII. st., postojao je također društveni sustav koji se razlikovao od onoga na primorju i otocima.
Hrvatski narodni preporod od početka pripremne faze (1790–1835) do kraja pune preporodne faze (1835–48) imao je središte u sjevernoj Hrvatskoj, ali je većim ili manjim intenzitetom obuhvatio i ostale hrvatske etničke prostore. Budući da Hrvatska nije bila neovisna, politički okvir u kojem se odvijao njezin gospodarski i društveni život uvelike je utjecao na njezin razvoj. Kao državnopravni subjekt Hrvatska je postojala pod nazivom Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, no u stvarnosti je kao zaseban politički teritorij postojala samo banska Hrvatska. Politički položaj toga teritorija u okviru Ugarske bio je definiran tzv. municipalnim pravima koja su podrazumijevala zaseban teritorij, vlastiti sabor i bana. Hrvatsko je plemstvo od 1790. do početka 1830-ih nastojalo očuvati elemente hrvatske autonomije koja je bila izložena naizmjeničnim udarima dvora i madžarskog plemstva.
U doba pritiska bečkog apsolutizma i centralizma, koji je od polovice XVIII. st. potresao temelje staleške države, hrvatsko je plemstvo iz straha od germanizacije zatražilo oslonac u madžarskom plemstvu i u tijesnoj političkoj povezanosti banske Hrvatske s Ugarskom, zbog čega je dio svojih autonomnih poslova prepustilo središnjim ugarskim tijelima. Našavši se ubrzo na udaru madžarskog ekspanzionizma, hrvatsko se plemstvo u obrani od politike madžarskog plemstva čvrsto držalo svojih feudalnih pozicija, protiveći se bilo kakvim društvenim promjenama i nije nastupalo s nacionalnih stajališta, kao što je to činilo madžarsko plemstvo. Politici madžarizacije i uvođenju madžarskog jezika kao obveznog u višim školama u Hrvatskoj i Slavoniji hrvatsko se plemstvo suprotstavilo braneći latinski kao službeni jezik u Hrvatskoj.
U razdoblju između 1790. i 1835. pojavili su se na hrvatskom prostoru pojedinici koji se zbog djelovanja na političkom i kulturnom polju i zbog dalekosežnosti svojih ideja mogu nazvati pretečama preporoda. Najveći se broj takvih pojedinaca javio u sjevernom dijelu civilne Hrvatske, koja se sve jasnije isticala kao integracijsko središte. Po socijalnom statusu pripadali su plemićkomu sloju i sloju građanske inteligencije, koja se u to doba oblikovala. Njihov otpor madžarizaciji nije se ograničio samo na pitanje jezika, nego je obuhvatio i sva druga pitanja što su se pojavljivala u madžarsko-hrvatskim odnosima. Ta je skupina pristupila podizanju brana madžarskom pritisku na podlozi nacionalne ideje. Nekolicina pojedinaca prosvjetiteljske orijentacije, poput Nikole Škrleca-Lomničkoga, M. Vrhovca i Josipa Keresturija, poticali su težnju za sjedinjenjem hrvatskih zemalja i za obranu hrvatskog suvereniteta. Zalažući se za unaprjeđivanje poljoprivrede, trgovine, prometa i manufakturne proizvodnje, nastojali su provesti reformu feudalnog sustava. U skladu s prosvjetiteljskim duhom iznošeni su i prijedlozi za osnivanje nacionalnih kulturnih institucija (sveučilišta, nacionalne knjižnice, narodnih muzeja) kao i zahtjev za izgradnju standardnoga književnog jezika.
Kao što je na području kulture bilo pokušaja da se stvori institucionalna osnova nacionalnog pokreta, tako su i pojedinci iz kruga preteča preporoda na različite načine nastojali probuditi interes javnosti za narodni jezik i književnost. Tako je biskup M. Vrhovac 1813. pozvao svećenstvo svoje dijeceze da prikuplja hrvatsko narodno blago. God. 1815. A. Mihanović izdao je brošuru Reč domovini o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku. Karlovački građanin J. Šporer tražio je 1818. dopuštenje za izdavanje novina pod imenom Oglasnik ilirski, a prosvjetiteljski je odnos iznio i I. Derkos 1832. u spisu Genius patriae. No feudalni društveni odnosi, u kojima si je slabo građanstvo s naporom probijalo put, a preporodna nacionalna promidžba do seljaštva nije ni dopirala, nisu još dopuštali da spomenuti pokušaji u hrvatskom društvu naiđu na potreban odjek.
Skupina preteča preporoda na hrvatski je prostor gledala kao na cjelinu, težeći njegovoj integraciji. Premda se hrvatsko ime uglavnom upotrebljavalo za označivanje teritorija civilne Hrvatske, ono je ipak imalo šire značenje. Tako je N. Škrlec-Lomnički u Ugarskome saboru 1790. obrazložio da pod pojmom Kraljevine Hrvatske on i hrvatslo nunciji koje je predvodio razumijevaju kraljevine Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. I T. Mikoloušić je 1821. Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju nazvao hrvatskom državom (»orsag horvatski«), a njihove stanovnike »horvatskim narodom«.
Nakon izlaska iz krize, uzrokovane napoleonskim ratovima, Europa se 1830-ih počela gospodarski oporavljati. Trend oporavka, iako u slabijoj mjeri, osjećao se i u banskoj Hrvatskoj. Neki su gradovi, poput Karlovca i Siska, postali trgovačkim središtima. Akumulacija trgovačkog kapitala omogućila je u njima pojavu prvih dioničarskih društava u svezi s lađarenjem. U primorskim su se lukama Bakru, Rijeci i Senju otvorila brodogradilišta, a obrtničko-trgovačka središta postala su Zagreb i Varaždin. Na pojedinim su se vlastelinstvima na hrvatsko-slavonskom području osnivale različite manufakture (staklane, radionice za preradbu kože, pivovare, mlinovi i sl.), a višak proizvedenoga žita omogućivao je unosnu dobit. Međutim, na gospodarskom je području uskoro došlo do sukoba interesa madžarskog i hrvatskog plemićkog i građanskog sloja. Kada je nakon okončanja Rusko-turskoga rata 1829. otvoren crnomorski tjesnac, jeftino rusko žito počelo je preplavljivati europsko tržište, što je uzrokovalo prestanak konjunkture ugarskog i hrvatskog žita. Na unutarnjem habsburškome tržištu hrvatsko i madžarsko žito postali su međusobno konkurentni, štoviše ugarsko je žito konkuriralo i na hrvatskom tržištu.
Istodobno, madžarsko je plemstvo zahtijevalo brže reforme kojima bi se dokinuo feudalni sustav. Gospodarski pritiješnjeno od Austrije, koja je zatvarala put njegovim proizvodima u svijet, madžarsko je plemstvo nastojalo reformnim zahtjevima osigurati izlaz na more, koji bi mu donio i gospodarsku neovisnost. Te reformne zahtjeve hrvatsko plemstvo nije moglo slijediti, a zamah madžarske politike radi stvaranja madžarske države od Karpata do Jadranskoga mora ostvarivao se pojačanim pritiskom na bansku Hrvatsku. Premda je težnja madžarskog plemstva da Hrvatsku pretvori u integralni dio buduće madžarske države izravno pogađala i neka staleška prava hrvatskog plemstva, ipak je ono postupno uzmicalo pred madžarskim pritiscima. Na zasjedanju Hrvatskoga sabora 1827. hrvatsko je plemstvo odlučilo da madžarski jezik postane obveznim predmetom u višim školama.
Opasnost koja je prijetila iz Ugarske jačala je otpor i okupila uskoro sve slojeve hrvatskog društva, ponajprije inteligenciju, građanstvo i plemstvo. Naraštaj mladih intelektualaca dobio je oslonac u Saboru, koji je tada usmjeravao politički život u Hrvatskoj. Iz njihove je djelatnosti postupno izrastao program nacionalne ideologije i hrvatske nacionalne svijesti. Na čelu im je bio Lj. Gaj, a njegovim povratkom sa studija u Grazu i Pešti početkom 1832. počeli su organizirano djelovati.
Značajnu ulogu u buđenju nacionalne svijesti imala je borba za jedinstveni književni jezik, tzv. ilirski jezik, koji je u doba narodnog preporoda obuhvaćao oba osnovna narječja, kajkavsko i štokavsko. Štokavsko su narječje preporoditelji (ilirci) prihvatili kao zajedničko narodnom jeziku Hrvata i dijela južnih Slavena. Tu je zamisao 1830. iznio Lj. Gaj u knjižici Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja. Pod ilirskim imenom željeli su okupiti ponajprije sve Hrvate, a zatim ostale južne Slavene. Bojeći se pokrajinskoga partikularizma, preporoditelji su držali da će preko ilirskog imena lakše provesti književno jedinstvo. Podlogu za ilirsko ime našli su u davnome shvaćanju prema kojem južni Slaveni potječu od starih Ilira. Tako je proces hrvatske nacionalne integracije započeo na lingvističkom području da bi u drugoj fazi poprimio široke razmjere.
U najužem dodiru s mladim naraštajem bio je grof J. Drašković, koji je 1832. izdao spis Disertacija. Spis je sadržavao program preporodnoga pokreta. Polazio je od postupnih promjena u feudalnom društvu i potpore kapitalističkomu razvoju. Predlagao je unaprjeđivanje prometa, trgovine i manufakturne proizvodnje, zauzimao se za oporezivanje plemstva, humaniji odnos prema kmetovima i unaprjeđivanje poljoprivredne proizvodnje. Drašković je u svojem programatskom spisu zahtijevao samostalnu vladu za Hrvatsku, obnovu teritorijalnog jedinstva Trojedne Kraljevine i stvaranje »Kraljevstva iliričkog« u okviru Habsburške Monarhije. Ono bi okupilo još slovenske zemlje (Kranjsku i Korušku) i Bosnu. Taj se Draškovićev zahtjev temeljio na hrvatskom povijesnom pravu i, dijelom, na načelu jezične srodnosti kada se radilo o slovenskim zemljama, ali je on zapravo imao predodžbu o opsegu prvotnoga hrvatskog etničkog područja i prvotne hrvatske države. Drašković je tražio da se narodni jezik uvede kao službeni u Hrvatskoj. Pritom je odabrao štokavštinu kao najraširenije narječje. Disertacija je tiskana u Karlovcu na štokavskome narječju i prvi je hrvatski politički spis napisan hrvatskim jezikom. Spis je imao izrazito programatsko značenje jer je obuhvaćao sve tadašnje probleme hrvatskih zemalja. Ipak, bio je namijenjen ponajprije hrvatskom »političkom narodu« pa je sa stajališta hrvatskog plemstva i njegovih staleških interesa pokušao odgovoriti na goruća pitanja hrvatskog društva.
God. 1835. počelo je novo razdoblje u političkom i kulturnom životu Hrvata. Te je godine Lj. Gaj dobio dopuštenje za izdavanje političkog glasila Novine horvatske s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Do 1836. novine su izlazile na kajkavskom narječju kako bi se afirmirale u kajkavskoj sredini u civilnoj Hrvatskoj, a zatim na štokavskome narječju. Bio je prihvaćen novi pravopis i u ime narodnog jedinstva privremeno je bilo uzeto ilirsko ime, pa su i novine bile preimenovane u Ilirske narodne novine, a prilog u Danica ilirska. Uvođenjem novoga pravopisa prevladani su dotadašnji partikularizmi, pa je jačala i svijest o zajedništvu Hrvata. Uz preporodna glasila niknule su i mnoge nove institucije: čitaonice, kazalište, društva, Glazbeni zavod, Zemaljski muzej. Prve preporodne čitaonice osnovane su u Zagrebu, Varaždinu, Karlovcu i Križevcima. Osim zabavno-društvene uloge, čitaonice su dobivale nacionalno, a zatim i političko značenje. Godine 1842. u krilu preporodne Čitaonice zagrebačke osnovana je Matica ilirska (od 1874. Matica hrvatska), kojoj je svrha bila širiti znanost i književnost na hrvatskom jeziku te izdavati preporodna djela.
Svojom nacionalnom idejom i samosviješću preporodni je pokret postavio čvrstu zapreku madžarskom nacionalizmu. Zbog toga je, na poticaj iz Ugarske, osnovana 1841. Horvatsko-vugerska stranka. Njezin je program bio Hrvatsku u državnopravnim odnosima što čvršće povezati s Ugarskom. Glavni je oslonac stranka imala u dijelu domaćega, madžaronskoga plemstva, koje se zalagalo za očuvanje plemićkih povlastica, uvođenje madžarskog jezika kao službenoga u Hrvatskoj te za zabranu ilirskog imena.
Političko organiziranje pristaša Ugarske ponukalo je ilirce na osnivanje vlastite stranke. Tako je 1841. osnovana Ilirska stranka. Pokret je završio u političkoj borbi, a o njezinu je ishodu ovisila sudbina svih postignuća ilirskog pokreta: od novina i književnog jezika do otpora protiv madžarizacije i težnje za ujedinjenjem svih hrvatskih zemalja. Poprištem žestokih sučeljavanja postale su županijske skupštine i Sabor. Ilirci su bili svjesni da bi pobjeda madžarona u Saboru odlučila sudbinu pokreta. Zato su pokret usmjeravali prema povlaštenim staležima kako bi ih pridobili na programu nacionalne ideje, istaknuvši Gajevu krilaticu: »Da Bog živi konstituciju ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!« Ilirci su, naime, smatrali da je ugarski staleški ustav onaj politički okvir u kojem je moguće očuvati povlašteni položaj Hrvatske, osobito njezina municipalna prava koja bi se, uspostavom samostalne vlade (dikasterija), mogla i proširiti. Jedino je ideja »ilirske narodnosti« i nacionalnog jedinstva južnih Slavena prelazila taj politički okvir u šire prostore njihova književnog i kulturnog zajedništva.
Nakon izbora za županijske predstavnike u Saboru 1841. pobjedu je u Varaždinskoj i Križevačkoj županiji odnijela Ilirska stranka. U Zagrebačkoj županiji ilirci su 1842., nakon žestokoga sučeljivanja s madžaronima, dobili izbore, ali su političke napetosti prilikom ponovljenih izbora 1845. – na kojima je madžaronska stranka pobijedila – dovele do krvoprolića i tzv. srpanjskih žrtava.
Politički sukobi u Hrvatskoj, klevete madžarona zbog tobožnjih nastojanja iliraca oko osnivanja ilirske države izvan Habsburške Monarhije te težnje dvora da smiri madžarsku oporbu doveli su 1843. do zabrane uporabe ilirskog imena i simbola. Unatoč tomu, zabrana ilirskog imena nije oslabila preporodni pokret. Budući da se on do tada čvrsto ukorijenio, nije više bilo moguće ugroziti njegove temelje. Ilirsko ime više i nije značilo mnogo, pogotovo što nije bilo prihvaćeno kod ostalih južnoslavenskih naroda (Slovenaca i Srba). Pokret se ograničio na hrvatsko etničko područje, a ilirsko je ime bilo zamijenjeno hrvatskim.
Iako su mjere o zabrani ilirskog imena ograničile mogućnost javnog iznošenja političkih zahtjeva pokreta, upravo tada su uobličeni cjeloviti politički programi u kojima se tražila samostalna vlada za Hrvatsku, uvođenje narodnog jezika kao službenoga i sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Na zasjedanju Hrvatskoga sabora 1843., koji je trebao izabrati svoje zastupnike za Ugarski sabor, I. Kukuljević Sakcinski održao je prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku i predložio da se hrvatski jezik prihvati kao službeni, umjesto dotadašnjega latinskog jezika. Taj je zahtjev Hrvatski sabor prihvatio 1847.
Tijekom revolucionarnih zbivanja u Europi i Habsburškoj Monarhiji 1848. hrvatski preporodni pokret ostvario je neke od bitnih zahtjeva svojega programa, ali u nepovoljnim uvjetima, koji mu nisu dopuštali da izvede daljnje promjene. Unatoč tomu, ispunio je svoju povijesnu zadaću. Hrvatski je narod dobio čvrstu podlogu za razvoj prema potpunomu nacionalnom oslobođenju.
Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji
Političke, gospodarske i kulturne prilike u Dalmaciji u doba preporodnoga pokreta bile su bitno drukčije negoli u banskoj Hrvatskoj. Kao administrativna cjelina, Dalmacija je bila podvrgnuta austrijskoj upravi, ali su se u njoj još uvijek osjećale posljedice povijesne podjele (bivši mletački posjedi te područje bivše Dubrovačke Republike). Iako je Dalmacija bila sastavni dio Hrvatskoga Kraljevstva, bečka ju je vlada nastojala izolirati od Hrvatske i podvrgnuti svojim političkim, gospodarskim i strateškim ciljevima. U Dalmaciji je talijanski jezik bio zadržan kao službeni i nastavni, a strana upravno-sudska birokracija bila joj je čvrsta poluga u obnašanju vlasti. Uz to, Dalmacija je bila organizirana kao zasebno gospodarsko i carinsko područje, uključeno u postojeći austrijski sustav. Glavna je briga političke i administrativne vlasti bila puko održavanje zatečenoga stanja i nastojanje da se Dalmacija izolira od svakoga vanjskog utjecaja.
Gospodarskoj zaostalosti Dalmacije, razvoj koje je kasnio prema drugim austrijskim pokrajinama, bila je sukladna i nerazvijena društvena struktura u kojoj su više od 90% stanovnika činili prigradski težaci te seljaci gospodarski još zaostalije Dalmatinske zagore. Uz birokraciju i kler, posebnu su grupaciju tvorili gradski trgovci i obrtnici, većinom doseljenici s Apeninskoga poluotoka još iz razdoblja francuske uprave. Malobrojnoj društvenoj eliti pripadali su i ostatci dalmatinskog patricijata. Taj je oligarhijski sloj razvijao vlastitu socijalnu i kulturnu svijest. On je svoj interes vidio u očuvanju Dalmacije kao zasebne političke i društvene cjeline, razvijajući slavo-dalmatinsku ideologiju kao svijest zasebne zajednice, a to je bilo u suprotnosti s onim integracijskim procesima koji su vodili k oblikovanju hrvatskog nacionalnog jedinstva.
1830-ih pojavili su se u Dalmaciji prvi znakovi društvenih previranja, potaknuti najprije Srpanjskom revolucijom u Parizu 1830., no oni su se odrazili samo u užem krugu izobraženoga dijela gradskog stanovništva. Na još uvijek malobrojnu mladu inteligenciju snažno su počela potkraj 1830-ih utjecati i zbivanja iz susjedne Hrvatske, u kojoj se tada razmahao ilirski pokret. Prvi sustavni znakovi nacionalnog buđenja, potaknuti akcijom iliraca, bili su usmjereni ponajprije protiv prevladavajuće talijanštine. Tomu su pridonijela i putovanja Lj. Gaja 1841. po Dalmaciji, nakon čega su se u sve većem broju počeli javljati simpatizeri ilirizma i pristaše ideja preporodnoga pokreta. U Dalmaciji se napose isticala dubrovačka skupina iliraca, a u tom je duhu 1845–46. bila uređivana i Zora dalmatinska, koju je 1844. u Zadru pokrenuo A. Kuzmanić. On je oko sebe okupio krug istomišljenika koji je hrvatstvo zasnivao na štokavštini i ikavskome narječju. Otpor ilirizmu A. Kuzmanića nije polazio s partikularističkih stajališta, već se zasnivao na ideologiji koja je hrvatstvo stavljala izvan južnoslavenskog okvira.
U desetljeću nakon završetka ilirskoga pokreta, u Dalmaciji je sloj liberalnoga građanstva oligarhijskomu sloju suprotstavio svoj socijalni interes i svoj smjer nacionalne integracije. Premoć hrvatskog nacionalnointegracijskoga smjera u dalmatinskom građanstvu postignuta je intenzivnim radom na svim područjima političkog i kulturnog života. Ipak, nacionalnointegracijski procesi u pojedinim su dijelovima Dalmacije tekli različito. Tzv. seljačko društvo u dalmatinskom zaleđu i južna Dalmacija preporodno su razdoblje završili potkraj 1860-ih, zadarsko-šibensko područje u polovici 1870-ih, a proces je najteže tekao na splitskome području, gdje je na vrhuncu bio tek na početku 1880. Tada je konačno odbačena slavo-dalmatinska alternativa procesu hrvatske nacionalne integracije. Pobjeda Narodne stranke na općinskim izborima u Splitu 1882. označila je završetak preporodnoga razdoblja u cijeloj Dalmaciji.