struka(e): teorija književnosti | film | glazba | likovne umjetnosti
ilustracija
IMPRESIONIZAM, A. Renoir, La Grenouillere, 1869., Stockholm, Nacionalni muzej
ilustracija
IMPRESIONIZAM, A. Rodin, Irida, glasnica bogova, 1890., Los Angeles County Museum of Art
ilustracija
IMPRESIONIZAM, A. Sisley, Poplava u Port-Marlyju, 1876., Pariz, Musée d’Orsay
ilustracija
IMPRESIONIZAM, C. Monet, Impresija, Sunčev izlazak, 1872., Pariz, Musée Marmottan Monet
ilustracija
IMPRESIONIZAM, C. Pissarro, Voćnjak u cvatu, Pointoise, 1877., Pariz, Musée d’Orsay
ilustracija
IMPRESIONIZAM, E. Degas, Nakon kupanja, oko 1890., London, National Gallery
ilustracija
IMPRESIONIZAM, E. Degas, Plesačica – arabeska na desnoj nozi s ispruženom rukom, 1877–85., Washington, Hirshhorn Museum and Sculpture Garden
ilustracija
IMPRESIONIZAM, É. Manet, Ulica Mosnier sa zastavama, Los Angeles, J. Paul Getty Museum
ilustracija
IMPRESIONIZAM, M. Rosso, Razgovori u vrtu, 1893., Rim, Galleria Nazionale d’Arte Moderna
ilustracija
IMPRESIONIZAM, P. A. Renoir, Ples u Moulin de la Gallette, 1876., Pariz, Musée d’Orsay

impresionizam (francuski impressionnisme, prema impression: dojam, »utisak« < latinski impressio), smjer u europskoj umjetnosti koji se razvio u Francuskoj potkraj XIX. i na početku XX. st., najprije u slikarstvu (1867–86), potom u književnosti i glazbi. Naziv, isprva podrugljiva prizvuka, dobio je po slici C. Moneta »Impresija, izlazak sunca« iz 1872., izloženoj na prvoj zajedničkoj izložbi u Parizu 1874. u atelijeru umjetničkoga fotografa Nadara.

Likovne umjetnosti

Impresionizam u likovnim umjetnostima zasniva se na spontanom i slobodnom izražavanju osobnoga dojma svega viđenoga nasuprot ustaljenim šablonama akademizma. Slikari se odlučuju za izravno promatranje prirode; istražuju optičke fenomene boje, mijene i preobrazbe svjetlosti i ozračja; slikaju učinak svjetlosti u trenutku kada slika nastaje; udaljuju se od narativnoga tumačenja sadržaja i reprezentativnih motiva, privlače ih trenutačni pokret i suvremene gradske teme izrazite čulnosti. Kako bi to postigli, napuštaju atelijere i slikaju u prirodi (plain air), prilagođujući izvedbu brzim promjenama dojmova i ozračja. Poticaje za nov način slikanja preuzimali su od slikara koji su slobodno tretirali boju i svjetlost (D. Velázquez, F. Hals, F. Goya, W. Turner i J. Constable te pripadnici barbizonske škole).

Jezgru impresionističke skupine činili su slikari C. Monet, C. Pissarro, A. Sisley, A. Renoir, B. Morisot, A. Guillaumin i F. Bazille te E. Degas i P. Cézanne, koji su također slikali impresionističkim stilom ranih 1870-ih, dok im se već priznati slikar É. Manet, čija su djela uvelike utjecala na Moneta i ostale impresioniste, priključio tek 1873. Kipari A. Rodin u Francuskoj i M. Rosso u Italiji postigli su impresionističke efekte slobodnijom modelacijom i naglašivanjem slikovitosti oblikâ u pokretu.

Impresionizam se vrlo brzo proširio po cijeloj Europi i sjevernoj Americi; izazvao je revoluciju koja, preko neoimpresionizma, ekspresionizma i fovizma, traje sve do suvremenoga slikarstva.

Sa zakašnjenjem se pojavio u hrvatskoj umjetnosti. Potkraj XIX. st. pripremila su ga slobodnija strujanja u okviru akademizma (plenerizam). Oko 1900. tradicionalni su se postupci obogaćivali impresionističkim otkrićima, rasvjetljivanjem palete, slobodnijim potezima, neposrednijim doživljavanjem prirode. Hrvatski pleneristi nastojali su pomiriti dva suprotna načina, akademski i impresionistički, u sliku su uveli prirodnu i dnevnu sjetlost, a tradicionalni smeđi tonalitet zamijenili su smjelijim kromatskim odnosima. Plenerizam se često prožima sa simbolizmom i secesijom, a romantičarski je pristup jedna od njegovih osnovnih značajki. Najistaknutiji su pleneristi: V. Bukovac, C. Medović, F. Kovačević, O. Iveković, M. Cl. Crnčić i M. Krušlin. Impresionisti, koji su se javili nešto kasnije, još su dosljednije unosili novine u suvremeno hrvatsko slikarstvo. M. Kraljević i J. Račić u akvarelima i grafici razlažu svjetlost u dinamičnome ritmu nepravilnih, živih poteza i obojenih mrlja. Vlastitu inačicu impresionizma, u dodiru s talijanskim pejsažistima, stvorio je E. Vidović. – U skulpturi impresionizam dolazi do izražaja kod kipara R. Frangeša-Mihanovića i B. Deškovića. Impresionizam je nestao oko 1920., a obnovio se pod utjecajem postimpresionizma (P. Bonnard, E. Vuillard) u intimističkom i kolorističkom slikarstvu V. Paraća, S. Aralice, A. Motike i Lj. Šestića. Slikari lirske apstrakcije u šestom desetljeću XX. st. duguju impresionizmu neke od svojih osobina.

Književnost

Impresionizam se u književnosti razvio potkraj XIX. st. (1890–1910) oslanjajući se na teorijske postavke i praksu istoimene francuske slikarske škole. Prihvativši neke osnovne postavke naturalizma, poput minucioznog opažanja detalja, razvio je vlastitu tehniku prikazivanja stvarnosti utemeljenu na što većoj izravnosti primanja i izražavanja njezinih sadržaja. Pisac je tako odustajao od plansko-racionalne obradbe predmeta te umjesto toga čitatelju posredovao »impresije« izazvane prvim osjetilnim dodirom s pojavama i stvarima. U pjesništvu je impresionizam teško odvojiti od simbolizma. Najznačajniji predstavnici: braća E. i J. Goncourt, P. Bourget, M. Maeterlinck, R. M. Rilke, A. Schnitzler, G. Hauptmann. U hrvatskoj književnosti neke značajke impresionizma nalaze se u djelu A. G. Matoša, V. Vidrića, D. Šimunovića, J. Kosora, M. Begovića, D. Domjanića.

Glazba

U glazbi je impresionizam stilski izraz nastao u Francuskoj 1890-ih na poticaje francuskih slikara impresionista i pjesnika simbolista, a istodobno kao protuteža nadmoći Wagnerove glazbe i pretjerane izražajnosti kasnoromantičara. Impresionizam u glazbi, kao u slikarstvu i pjesništvu, osniva se na zvukovnom »slikanju« časovitih dojmova, što ih pobuđuje neka prirodna pojava ili zvuk u određenom okružju. U impresionističkome glazbenom izrazu napuštaju se klasični formalni okviri, funkcionalni harmonijski sustav i pjevne melodijske linije široka daha, a monumentalnosti vagnerijanskoga stila i naglašenoj osjećajnosti romantičara suprotstavlja se čisto slikanje tonovima i zvučnim sklopovima. Glavno je izražajno sredstvo zvučna boja, kojoj su podređene i harmonija i melodika i oblikovanje i zvučna građa, odn. instrumentacija. U zvukovnome kolorističkom oslikavanju određenih dojmova značajnu ulogu dobiva harmonija u kojoj se pronalaze nove mogućnosti; proširuju se, a mjestimice i ruše granice tonaliteta, disonance se ne razrješuju, akordi se redaju bez obzira na svoje funkcije, primjenjuje se pentatonika i cjelotonska ljestvica, iz koje se izvode nova suzvučja s povećanim i prekomjernim intervalima sve do politonalitetnosti ili čak atonalitetnosti. Melodijske su linije malena raspona, često isprekidane, valovite, arabeskne. U ritmici se opaža utjecaj metrike narodnih plesova (Španjolske, Rusije, egzotičnih krajeva, jazza). Formalna građa dobiva značaj skice, napušta se klasična simetrija, tematski dualizam, oblici poput sonate i simfonije, a prednost se daje manjim oblicima, posebice glasovirskoj minijaturi i solo-popijevci, ili pak ciklusima kraćih zvučnih »slika«. U instrumentaciji se pronalaze i koriste posebni zvukovni efekti; rado se miješaju duboki i visoki registri pojedinih instrumenata ili skupina, slažu se čiste boje (pojedine skupine u unisonu), mnogo se upotrebljavaju puhači, sve vrste udaraljki i sordinirana glazbala. Orkestar je prozračan, iznijansiran. – Začetnik je i glavni predstavnik glazbenog impresionizma C. Debussy (u skladbama približno do 1916). No impresionizam u glazbi nije poprimio razmjere stilskoga razdoblja, već se javlja prolazno, u duljim ili kraćim stvaralačkim fazama u mnogih skladatelja koje je zahvatio Debussyjev utjecaj ili neovisno o njemu; među njima su M. Ravel, I. Albéniz, M. de Falla, E. Granados, P. Dukas, A. Roussel, F. Delius, C. Scott, dijelom i E. Grieg, a u nas B. Kunc. Oko 1920. impresionizam su potisnuli francuski antiimpresionistički i antiromantički orijentirani skladatelji, pripadnici grupe Šestorica. Povijesno je značenje glazbenog impresionizma u tome što je oslobodio francusku te europsku glazbu Wagnerova prevladavajućeg utjecaja i što je svojim skladateljsko-tehničkim stečevinama dao značajan prinos stvaranju nove glazbe XX. st.

Film

Impresionizam je struja koja se u francuskom filmu pojavila na početku 1920-ih, u okviru mnogobrojnih avangardnih tendencija (tzv. prva avangarda), djelomice kao reakcija na američki fabularni i njemački ekspresionistički film. Impresionisti su oslikavanje ugođaja (najčešće sumornih) smatrali bitnijim od same radnje, davali prednost likovima životnih gubitnika ili tzv. marginalaca usredotočujući se na njihovu intimu i proživljavanja koja su često prikazivali retrospekcijski. Najznačajniji predstavnici, L. Delluc, Jean Epstein, A. Gance i M. L’Herbier, znatno su utjecali na francuski film s početka zvučnoga razdoblja.

Citiranje:

impresionizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 21.7.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/impresionizam>.